U tišini pešterskih brda, gdje vjetrovi nose priče prošlih vremena, živi jedna od onih žena čiji život nije ispisan na papiru – već u žuljevima, suzama i neizmjernoj snazi. Zineta Nezirović iz sela Baćica kod Tutina, žena duboke starosti, svojim riječima svjedoči o vremenu koje današnje generacije teško mogu i zamisliti.
- „Bismillah… Elhamdulillah…“, započinje svoju ispovijest, kao da svaka riječ mora prvo proći kroz vjeru, pa tek onda izaći iz srca.
Njena priča nije samo lična – ona je slika čitavog jednog vremena na Pešteri. Zineta govori o danima kada ništa nije bilo lako. Voda se nosila kilometrima, žito se ručno obrađivalo, a svaki zalogaj bio je rezultat teškog rada.
„Pokupi maslo, pa kupi opanke… a ja ih čuvam, žao mi da ih obujem, da ih ne poderem…“, govori kroz osmijeh koji skriva težinu prošlih dana.
Sjeća se kako je sve bilo ručno – od rada u polju do svakodnevnih obaveza.
„Ja sve ručno… žito klasalo, teško… Allahu sačuvaj. Po devet kola sam natovarala i istovarala…“
Najveća muka bila je voda.
„Nosila sam vodu na glavi, daleko… pola puta mi se čini da mi mozak izgori, ali nisam mogla stati“, prisjeća se.
U vremenu bez mehanizacije, bez puteva i pomoći, žene su bile stub domaćinstva. Zineta je, kako kaže, radila sve – od njive do kuće, od brige o djeci do dočeka musafira.
„Sve smo radili – i u njivi, i u livadi, i kod kuće… i djecu, i goste… sve.“
Njen život obilježila je i velika porodica. U jednoj kući živjelo je i po dvadeset članova – svekar, svekrva, djeca, jetrve…
„Udri po cijeli dan… ruke se zabole, ali moraš… ovce, krave, drva… sve na leđima.“
Čak su i svakodnevne stvari bile izazov.
„Za pari dvije lubenice… pa pravi širu, pa nosi u tepsiji… ništa nije bilo lako.“
„Bilo nas je mnogo, ali smo se slagali. Ja sam bila najstarija, vodila računa o svima.“
Danas, kada su porodice sve manje, njene riječi podsjećaju na vrijeme zajedništva koje polako nestaje. Iako ima kuću u Novom Pazaru, Zineta kaže da joj tamo nije mjesto.
„Imam sve dole – unuke, snahe… ali ne volim. Baćica mi je draža od svega.“
To je rečenica koja najbolje opisuje vezu čovjeka i rodnog kraja – vezu koju ni udobnost grada ne može zamijeniti. Zineta je rodila šestero djece, radila bez prestanka i preživjela život kakav bi mnoge slomio. Danas, iako slabije vidi i teže se kreće, duh joj je snažan.
„Ušla sam u devedesetu… a kažu mi više. Ko mi povećava godine?“
„Dobro sam, hvala Bogu… samo oči i noge slabe, ali duša još drži.“
Njena priča nije samo sjećanje – ona je opomena. Opomena generacijama koje zaboravljaju koliko je truda bilo potrebno da bi se danas živjelo lakše. Na kraju, dok izgovara dove i riječi zahvalnosti, jasno je jedno – u toj tišini Pešteri krije se dostojanstvo koje se ne može kupiti, niti naučiti.
Može se samo – živjeti.