Pešterska visoravan – U srcu zaboravljene visoravni, gdje je nekada svaki kamen imao priču, a svaki oblak obećavao kišu nad zelenim pašnjacima, Mustafa Kučević iz Kamešnice govori s gorčinom, ali i s nadom. Njegove riječi odzvanjaju kao krik svih onih koji su ostali vjerni zemlji, dok je omladina otišla u potrazi za boljim životom.
„Vrlo mudro od vas“, rekao je Mustafa kad je ugledao kamere. „Zato što ste došli ovdje. Da neko konačno čuje nas sa Peštera. Hvala vam što ste me postili u mojoj Kamešnici.“
U nekoliko rečenica, Mustafa je sažeo ono što mnogi već dugo osjećaju – Pešter je nekad bio život, a sada postaje tišina. „Moja mladost je prošla sa ovcama. Po stotinu njih sam čuvao, znao sam kad i kome da prodam jagnje. Danas? Prodaješ, a pare dobijes kad-tad – ako ih uopšte dobiješ.“
Mustafa ukazuje na ključni problem: otkup proizvoda gotovo da više ne postoji. „Sve se traži zdrava hrana, a kad je proizvedeš – nemaš je kome prodati. Nema ni sira, ni mlijeka, nema tržišta. Omladina nema računa da ostaje. Propada sve.“
Prisjeća se i vremena kad se, kako kaže, „kukati moglo na Titovinu“, ali se i tada znalo – šipurak, sir, jagnje – sve se moglo prodati, bilo je otkupnih stanica i sigurnih cijena. „Danas te otkupljivač ucijeni, uzme jagnje za dva eura, proda za četiri, a ti – obriši bradu.“
Omladina odlazi, selo umire
Kamešnica, kao i mnoga sela na Pešteri, svjedoče o propasti sela. „U ovom selu ima 20 kuća, sve prazne. Banovica je pusta. Ostali su samo vukovi, mečke, srne… Naroda nema. Mladi odu, školuju se, pa se vrate da čuvaju ovce. Koja će djevojka da dođe ovdje, da čuva ovce? Nikad.“
Govori i o nepravdi savremene poljoprivrede – sve više hemikalija, sve manje prirode. „Voće mora da se prska da rodi. Nije to više prirodno. Krompir izgleda dobro, ali nema onaj ukus kao kad se đubri stajskim đubrivom. Zdravlja nema.“
Mustafa sa tugom govori o vremenima kad su sela imala vodenice, život, zajedništvo. „Danas samo kamenje ostalo. Sve porušeno. Greška je što se zaboravilo. Trebalo je to sačuvati. Ne znamo više ni šta je bilo.“
Dodaje da je došlo vrijeme kad se sve gleda kroz novac i brzinu. „Samo struja kad nestane, vidiš kako je svijet krhak. A gorivo brzo nestaje. A nemamo ni somara više. Sve otišlo.“
Na kraju, uz blagi osmijeh, govori o svojoj supruzi i unucima. „Sad se manje sekira. Kad dođe unuče, sve bude lakše.“ Pogledajte videoprilog ispod teksta.