U srcu Pešterske visoravni, gdje su prošli vijekovi ostavili svoj pečat, Halil Smaković, čiji su korijeni duboko ukorijenjeni u tradiciji, dijeli sjećanja na jednostavan, ali bogat život koji su on i njegova porodica živjeli.
Halil se prisjeća vremena kada je u njegovoj kući na ognjištu bilo samo ječmenog brašna, koje su žene pekle na loži, koristeći drevnu tehniku koja je podrazumijevala korištenje trepulje – kamenih ploča na kojima se pekle lepinje. Ovo jelo je bilo osnovni dio svakodnevne ishrane, a sve je bilo obavljeno rukama i trudom domaćica, jer moderni aparati nisu postojali.
- „Pekle su ga žene u kući na loži, pa su ga stavljale u trepulje. Bilo je to jednostavno, ali to je bio naš način života. Nismo imali moderne kuhinje, samo drvene kašike i tanjire, ali imali smo zajedništvo“, prisjeća se Halil. U to vrijeme, kada se sve radilo ručno, porodica je uvijek bila zajedno, pomažući jedni drugima.
Zajedništvo nije bilo samo u kuhinji. Halil opisuje kako su braća živjela zajedno u kući, bez obzira na godine, a najstariji brat bio je gazda. Organizacija domaćinstva bila je jednostavna, ali čvrsta, s jasnim pravilima i odgovornostima. U kući se nije ništa radilo bez dogovora s domaćicom, koja je bila odgovorna za sve odluke u domaćinstvu, uključujući pripremu obroka.
- „Zajedno smo živjeli, kao porodica. Niko nije išao da uzme nešto bez da pita, a ko nije znao šta treba da se uradi, čekao je da stariji odredi. Najstariji je bio gazda, on je odlučivao“, objašnjava Halil. U to vrijeme, uoči svakog petka, svi su sjedili oko stola, a jelo je bilo zajednički obrok, jer su znali da su svi zajedno i da je najvažnija stvar bila zajedništvo.
Jednostavnost i skromnost bile su ključne karakteristike tog vremena. Međutim, uprkos tome, nije nedostajalo ljubavi i poštovanja prema starijima, a sve se radilo s ljubavlju i pažnjom. Halil također pominje da je život u zajednici bio pun međusobne podrške, naročito kada je riječ o čobanima koji su bili odgovorni za čuvanje stoke, a koji su, uprkos svojoj odgovornosti, uvijek bili poštovani.
- „Svaka kuća je imala svog čobana. On je bio najvažniji, a mi smo svi brinuli o njemu, dali mu najbolje što imamo. Čobanin je, kad se vraćao, dobijao najbolje parče hleba i sira, jer je bio zadužen za našu stoku“, sjeća se Halil.
Danas, Halil živi sa bogatstvom iskustava, ali se prisjeća vremena kada je bio najstariji u porodici, kad su braća i sestre radili zajedno, a život je bio težak, ali ispunjen radom, poštovanjem i ljubavlju prema porodici.
- „Bilo je teških trenutaka, ali nije bilo ničeg ljepšeg od toga što smo svi bili zajedno, pomažući jedni drugima. Zajedno smo dijelili i tugu i radost“, kaže Halil.
Iako su vremena prošla i mnogi su otišli u gradove i inostranstvo, Halil i dalje nosi sjećanje na svoje korijene, na život u Pešteri, koji je za njega bio više od običnog postojanja – bio je to život prožet vrijednostima koje su čuvane kroz generacije.
Ovaj svjedok prošlih vremena podsjeća nas na važnost porodice, zajedništva i poštovanja tradicije. Iako se svijet mijenja, neka učenja i običaji ostaju trajno ukorijenjeni u srcima onih koji pamte. POgledajte tv prilog ispod teksta.