U svakom gradu postoje porodice o kojima se govori sa poštovanjem. Ne zbog bogatstva koje su stekle, već zbog načina na koji su živjele i pomagale drugima. U Bijelom Polju takvo ime nosi porodica Bikić.
U skromnoj, ali časnoj porodici odrastala su braća Šako, Sako, Aljo, Rasim i Džemal. Njihovo djetinjstvo nije bilo ispunjeno komforom niti lagodnim životom. Odrastali su u staroj i trošnoj kući, u vremenu kada se svaka kora hljeba cijenila, a svaki dinar zarađivao teškim radom. Ali ono što im je nedostajalo u materijalnom, nadoknađivali su snagom duha i karaktera.
Još kao dječaci ustajali su rano i radili koliko su mogli. Znali su da život nikome ništa ne poklanja i da se samo trudom i znojem može izboriti za bolju budućnost. Već tada se u njima rodila velika ljubav prema automobilima i kamionima. Dok su drugi sanjali velike snove, braća Bikić su radila kako bi ih jednog dana pretvorili u stvarnost.
Godine su prolazile, ali njihov trud nije jenjavao. Korak po korak, uz mnogo rada, odricanja i neprospavanih noći, pretvorili su svoju ljubav prema putevima i kamionima u ozbiljan posao. Vremenom su postali jedni od najpoznatijih autoprevoznika u Crnoj Gori.
Ipak, ono što ih je učinilo velikim nije bio samo posao koji su izgradili. Bilo je to njihovo srce. I kada su postigli uspjeh, nisu zaboravili odakle su krenuli. Nisu zaboravili trošnu kuću, niti dane kada su se borili za svaki komad hljeba. Upravo zato nikada nisu dozvolili da ih uspjeh promijeni.
Ostali su isti oni skromni ljudi koji su znali šta znači nemati. Mnoge porodice u njihovom kraju osjetile su njihovu dobrotu. Pomagali su onima kojima je bilo najpotrebnije – tiho, bez buke i bez želje za pohvalama. Ko god bi pokucao na njihova vrata tražeći pomoć, rijetko je odlazio praznih ruku.
Zato se ime porodice Bikić danas ne pamti samo po uspjehu. Pamti se po dobroti, poštenju i ljudskosti. To je priča koja pokazuje da se iz skromnih početaka može stići daleko, ali da je najvažnije – ostati čovjek. Njihovi nasljednici i danas žive u Bijelom Polju, skromno i dostojanstveno, čuvajući vrijednosti koje su im ostavili njihovi očevi i djedovi. Jer, kako su Bikići vjerovali, najveće bogatstvo koje čovjek može ostaviti iza sebe nije novac – već dobro ime i čista savjest.