Pisac, pjesnik i novinar Enes Halilović iz Novog Pazara bio je gost emisije „Profil“ na Radio-televiziji Crne Gore, gdje je govorio o svom nagrađivanom romanu „Bekos“, književnosti kao prostoru istine i tišinama koje razaraju čovjeka jednako kao i društvo.
U razgovoru je Halilović otvorio niz važnih tema – od raspada sistema vrijednosti devedesetih godina, preko svijeta kriminala i sudbina ljudi „sa druge strane zakona“, pa sve do pitanja djetinjstva, samoće, migracija i potrebe čovjeka da progovori o onome što nosi u sebi. Govoreći o nagradama koje je roman već dobio, Halilović je istakao da priznanja prijaju svakom autoru, ali da književnost za njega nikada nije bila put do društvenog priznanja, već unutrašnja potreba da se nešto važno izgovori i dovrši.
- „Nagrade gode, ali nisu sve. Za mene je najveća nagrada samo pisanje – da uspijem da kažem nešto što nosim u sebi“, istakao je on.
- „Nagrade znaju da donesu i samoću. Desi se da vas ljudi napuste, da se okrenu. Slavko Mihalić je rekao – sam jer takva je pobjeda.“
„Za mene je najveća nagrada samo pisanje“, poručio je Halilović, dodajući da književna priznanja ponekad, osim radosti, nose i posebnu vrstu samoće, jer uspjeh zna da promijeni i odnos ljudi iz neposrednog okruženja. Poseban dio razgovora bio je posvećen romanu „Bekos“, djelu koje se, kako je objasnio, velikim dijelom odvija na granici Srbije i Crne Gore, u prostoru opterećenom teškim istinama, nasiljem, traumama i naslijeđem prošlih vremena. Halilović je naglasio da nije mogao da prešuti stvarnost koju je gledao i bilježio, te da je u romanu spojio faktografiju, dokumente, sudske hronike, poeziju i lična promišljanja o čovjeku i društvu.
- „Život je pun istina koje treba reći, a koje se ne govore. Puno je laži sa kojima se društvo ne suočava. Ja nisam mogao da ćutim“, naglasio je Halilović.
On je istakao da se u središtu romana ne nalazi samo zločin, već prije svega pitanje čovjekove unutrašnje rascijepljenosti, usamljenosti i gladi za pažnjom. Zato je, kako je rekao, lik čovjeka iz kriminalnog miljea za njega bio izazovan ne zbog same tame tog svijeta, već zbog složenih psiholoških i društvenih uzroka koji pojedinca guraju preko granice zakona.
Halilović smatra da mnogi mladi ljudi ne ulaze u prestupništvo isključivo zbog materijalne koristi, već i zbog duboke potrebe da budu primijećeni, da nekome pošalju poruku da postoje i da ih neko vidi. Upravo u toj tački, istakao je, kriminalac i umjetnik ponekad dijele isto ishodište – vapaj za pažnjom, ljubavlju i potvrdom. Govoreći o djetinjstvu kao najvažnijem temelju čovjekove ličnosti, pisac je rekao da su djeca koja nisu dobila dovoljno pažnje često obilježena za cijeli život. Po njegovom mišljenju, i odrasli ljudi u sebi nose neugasle strahove i želje iz djetinjstva, samo ih s godinama vještije skrivaju iza društvenih uloga i maski.
- „Mislim da ljudi često ulaze u kriminal ne zbog novca, nego da bi neko obratio pažnju na njih. Da kažu – vidite me, postojim.“
U jednoj od najzapaženijih izjava, Halilović povlači paralelu između umjetnika i prestupnika:
- „Kriminalac i umjetnik su ponekad bliski – obojica žele da im se kaže: vidimo te.“
U tom kontekstu posebno je naglasio važnost govora, odnosno potrebe čovjeka da izrekne ono što ga boli. Prema njegovim riječima, čovjek mora progovoriti – i zbog jezika kao najdubljeg izraza ljudske prirode, i zbog vlastitog unutrašnjeg oslobađanja.
„Mnogi prećutkuju, a trebalo bi da govore“, poručio je Halilović, dodajući da i savremena medicina sve više prepoznaje vezu između prećutanih emocija i bolesti. U emisiji je bilo riječi i o liku virđine u romanu, kao i o migracijama, odlascima sa Balkana i osjećaju trajnog bježanja od sebe. Halilović je podsjetio da današnji čovjek paradoksalno odlazi iz toplih krajeva u hladne, tragajući za sigurnošću, dok istovremeno gubi vezu sa zemljom, porijeklom i vlastitim uporištem.
- „Svi smo mi djeca koja nikada nisu dobila dovoljno pažnje. I odrasli nose iste strahove i želje, samo ih skrivaju.“
Govoreći o književnosti, Halilović je kazao da ona za njega nije samo umjetnost, već i svjedočanstvo za budućnost. U vremenu kada se mnogo toga prešućuje, kada se istine potiskuju ili zamjenjuju prividima, književnost ostaje prostor u kojem se može sačuvati slika jednog vremena, jednog društva i jednog čovjeka. Na kraju razgovora osvrnuo se i na rad s mladim piscima, istakavši da se pisac ne može naučiti da bude pisac, ali da mu se mogu pokazati prečice, putevi i moguća vrata kroz koja će lakše ući u svijet literature.
- „Ja sam gledao stvarnost, gledao istinu i samo sam je zapisivao. Literatura je svuda – treba je samo vidjeti.“
Gostovanje Enesa Halilovića na RTCG još jednom je pokazalo zašto se njegovo ime danas s razlogom ubraja među najvažnije književne glasove ovog prostora. Njegov roman „Bekos“ nije samo priča o jednom vremenu i jednom podneblju, već duboko uznemirujuće i slojevito svjedočanstvo o čovjeku, njegovim ranama, ćutanjima i potrebi da ostavi trag u svijetu koji se neprestano mijenja. Pogledajte emisiju ispod teksta.