Obojica izigravaju Robin Huda, strpali bi u zatvor sve one koje javnost želi tamo vidjeti, objavili bi na Instagramu svaku svoju aktivnost ili nešto što na to liči. Nije važno da li nešto radiš ili ne, samo je bitno stvarati percepciju o tome, makar ona bila potpuno lažna i neobjektivna.
Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, američka državna sekretarka Medlin Albrajt označila je pojavu Milorada Dodika na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, kao ”dašak svježeg vjetra na Balkanu”.
Ondašnji Dodik pozivao je Karadžića i Mladića da se predaju sudu u Hagu, osuđivao je one koji su činili ratne zločine u ime srpskog naroda, oštro napadao Miloševića i zločin u Srebrenici nazivao genocidom.
Sadašnjeg Dodika, Albrajt ne bi ni prepoznala na ulici.
Oduševljenje u Srbiji
Trideset godina kasnije, pojavu Dritana Abazovića u Crnoj Gori i Draška Stanivukovića u manjem bh. entitetu (RS), mnogi mediji, analitičari i politička javnost u regionu, a naročito u susjednoj Srbiji, dočekali su bukvalno sa istim oduševljenjem kao što je bilo Albrajt kada je u pitanju Dodik.
Nije trebalo puno vremena da se pokaže koliko je pogrešna bila procjena američke državne sekretarke.
U slučaju Abazovića i Stanivukovića, već poslije nekoliko nedjelja, bilo je jasno da svaka promjena ne mora biti apriori bolja, demokratskija i naprednija, mada se i dalje, u dijelu javnosti, održava taj stereotipni, a nadasve navijački narativ o “svježim snagama koje dolaze iz Ulcinja i Banje Luke”.
Pored mladosti, Dritan (34), a Draško(27), ono što spaja oba političara je činjenica da su došli na talasu populizma, koji je zapljusnuo i ove prostore, a posebno nakon ulaska Donalda Trampa u Bijelu kuću, s tom razlikom, što se u slučaju Abazovića radi o građanskom populisti, gladnom vlasti i moći, a Stanivuković je klasičan model nacional-populiste, koji se, navodno, bori za interese samo svoje nacije.
Obojica izigravaju Robin Huda, strpali bi u zatvor sve one koje javnost želi tamo vidjeti, objavili bi na Instagramu svaku svoju aktivnost ili nešto što na to liči.
Nije važno da li nešto radiš ili ne, samo je bitno stvarati percepciju o tome, makar ona bila potpuno lažna i neobjektivna. Amerikanci su davno usvojili pravilo “da je percepcija zapravo realnost”, a toga se drže i to primjenjuju savremeni populisti, poput Draška i Dritana.
Nikada im nije dovoljno prisustva u medijima, pa smo zahvaljujući i tome, brzo shvatili da Stanivuković želi biti bolji i uspješniji Dodik od Dodika, sa identičnim ili radikalnijim stavovima o važnim političkim i regionalnim temama, dok je kod Abazovića situacija malo kompleksnija, jer niko, osim njega, ako i on zna, ne zna šta želi postići u politici.
Njegova ambicija je svakako da zamjeni Mila Đukanovića i preuzme najveći dio suverenističkih glasova u Crnoj Gori, ali to je jednako realno kao da BiH sljedeće godine postane članica EU. Stanivuković je na izborima u Banjaluci osvojio respektabilnih 51.620 glasova (54,52 odsto), što je za 8.000 (9 odsto) više od svog protivkandidata Igora Radojičića, što mu daje osnov za optimizam da bi mogao svoj uticaj proširiti i na druge dijelove RS.
Nestanak baze
S druge strane, koalicija Crno na bijelo, sastavljena od URA, SPP-a Muamera Zukorlića, NVO Civis i vanstranačkih ličnosti u Crnoj Gori, osvojila je ukupno 22.649 glasova ili 5.53 odsto.
U rodnom Ulcinju, gdje i danas živi, Abazović je dobio 849 glasova, dok je Đukanovićev DPS dobio povjerenje čak 4.001, a dvije albanske liste osvojile su 3.538,odnosno 2.326 glasova. U drugoj crnogorskoj opštini, Tuzima, gdje Albanci čine 68.5 posto stanovništva, Abazovićeva lista je tek na osmom mjestu po broju osvojenih glasova od 11 političkih subjekata, koliko je učestvovalo na izborima.
U ovoj maloj opštini za Crno na bijelo glasalo je slovimam i brojem 114 glasača, dok je Albanska lista osvojila 3.284 glasa, a Đukanovićev DPS 2.619 glasova.
Dok Stanivuković ima solidnu startnu osnovu, mjerenu brojem glasova u Banjaluci, značajno porodično bogatstvo, što je veliki adut, s obzirom da je “novac majčino mlijeko svake politike”, ima i neku ideologiju, mada potpuno pogrešnu i retrogradnu, ali ona prija ušima birača u RS, mlađahni i kočoperni Abazović nema ništa od toga.
Koalicijom sa prosrpskim strankama izgubio je i ono malo svojih, suverenističkih glasova, dosadašnjim ponašanjem prije služi za sprdnju nego što predstavlja ozbiljnu političku alternativu, a od ideologije je ostala samo neutoljiva žeđ za vlašću pod svaku cijenu.
Zato je njegova politička perspektiva svedena na ulogu marginalca i jezička na vagi za srpsku većinu u parlamentu, ili na potpuni nestanak sa političke scene zbog gubitka izborne baze.
Tu neće pomoći ni medijska, ni svaka druga podrška od koncerna Vijesti, koji su stvarni vlasnici URA, a Dritan je samo populistički dobrovoljac za izvođenje prljavih radova.
Svakako, politička budućnost Abazovića i Stanivukovića zavisiće i od međunarodnih okolnosti.
Odlaskom Trampa, svi populisti su izgubili moćnog saveznika, a EU polako postaje svjesna svojih grešaka i propusta i u slučaju BiH i u slučaju Crne Gore.
