Piše mr.Esad Rahić: Podaništvo kao način života

161

Stalno sam na razmeđi između prošlosti i sadašnjosti. Često mi prošlost pomogne da shvatim sadašnjost i obratno. Sadašnjost uvijek ima svoj izvor u prošlosti i nikada nije puki plod slučajnosti.

Podanička svijest je već decenijama jedna od najvažnijih odlika sandžačkih Bošnjaka. Podaništvo je izabrano kao način preživljavanja i opstanka. Na kraju je preraslo u način života.

Ova odlika ne nastaje preko noći. Ona ima svoju genezu i svoje postupno formiranje i uobličavanje.

Primjer srpskog naroda

I tuđi primjeri na ovu pojavu jasno ukazuju. Petsto godina Srbi su bili ne samo pod vlašću Osmanlija, već i pod dominacijom ukorjenjene podaničke svijesti. Položaj podanika nakon dužeg vremena postao je za njih uobičajena i normalna činjenica.

Na to ukazuju i mnogi historijski izvori. Na to me potsjeća i priča o dvanaestogodišnjem Đorđu (kasnijem Karađorđu) Petroviću, kojeg majka Marica vodi do jednog malog groba i kroz suze ga pita: “Znaš li čiji je ovo grob?“ Đorđe uginje ramenima i ljubopitno gleda u majku. Ona mu saopćava da je to grob njegovog brata, kojeg je začela kroz odnos sa agom, dok je njegov otac Petar oko kuće “šetao opanke“.  Nijednog trenutka Petru nije padalo na pamet da osveti svoj povrijeđeni muški ponos i da nasrne na agu koji u međuvremenu u njegovoj kući općio sa njegovom ženom. Zašto? Kako to? Podaništvo i pokornost i pristajanje na sve se tokom godina formiralo kao način života i lomilo je svaku volju i želju za pružanjem otpora. Jedino što je preduzeo je da je po rođenju udavio “tursko kopile“ koje je sahranjeno u pomenutom malom dječijem grobu.

Za čuvenog vojvodu i ustavobranitelja Tomu Vučića Perišića svi su znali da je vanbračni sin age, na šta ga je ponekada u ljutnji potsjećala i njegova majka psujući mu turskog oca.

Brat dahije Kučuk Alija, Sali(h)-aga Đevrlić, poznatiji kao “Rudnički bik“, vojvoda i muselim u Rudničkoj nahiji, koji je stolovao u tvrđavi Rudnik, bio je poznat po uvođenju prava prve bračne noći, orgijanju po susjednim selima na teferičima na kojima bi ga dvorile i služili tri najljepše djevoke zvane kralj, kraljica i bajraktar, dok bi njega i njegovu pratnju  služili njihovi očevi, braća i muževi.

Karađorđe i njegova družina kada su čuli sa Sali-aga dolazi na teferič kod manastira Voljavče, organizirali su njegovu likvidaciju. Sačekali su ga prikriveni sa namjerom da ga ubiju, ali ukorjenjeni strah i podanički duh im je okovao i ruke i odlučnost i  namjeru.

Poznata je priča o početku dizanja bune na dahije, zabilježena od Vuka S. Karadžića. Ustanici u Topoli predvođeni Karađorđem su se okupili i obznanili da dižu bunu. Iako je Ibrahim handžija već pobjegao iz hana i han bio bez odbrane, niti Karađorđe niti ustanici se ne usuđuju da zapale han. U tom psihološkom vakumu pojavljuje se iznenada vojvoda Aleksa Dukić, koji je već u svom kraju započeo sa paljevinama i kreće da pali topolski han, nakon čega tek i Karađorđe i njegovi ljudi dobijaju hrabrost da mu se pridruže.

Obično se u pripovjesti o buni na dahije govori o odlučnim knezovima i hajducima koji dižu ustanak. Knez Teodosije Marićević je ponuđen da bude vođa ostanka, ali on je to odbio, gajeći istovremeno i strah od dahijske vlasti i nevjericu u uspjeh bune. Knez Maksim i još mnogi knezovi su javno išli po Smederevskom sandžaku i pozivali narod da se ne diže potiv vlasti i da ne sluša hajdučke harambaše koji su i onako van zakona.

Vrlo se malo  govori, da je jedna od najefikasnijih mjera ustaničkog rukovodstva u omasovljenju ustanka bilo paljenje kuća, uništavanje imovine, pa i ubijanje onih koji neće da se pridruže ustanku. Dakle, ustanak nije samo bio plod volje srpskog naroda, nego i rezultat straha od sankcija i prinude od ustaničkog rukovodstva.

 Jednom stečena sloboda se ne daje po cijenu života

Najzanimljiviji su efekti ustanka. Srbima je trebalo petsto godina da podignu ustanak i krenu vlastitim snagama u borbu za slobodu. Ustanak je trajao od 1804. do 1813. godine. Dakle, 9 godina samostalnosti i slobode. Nije prošla ni godina dana izbila je Hadži Prodanova buna, a nakon godine i po izbio je Drugi srpski ustanak.

Šta ovo govori? Narod koji je dugo bez slobode, izgubi osjećaj za nju. Podaništvo mu postaje normalno i način života. Postaje mu normalno da je obespravljen, da je ponižen i obezvrijeđen. I njegovi prvaci šire takvu ideologiju kao jedinu alternativu.

Narod koji jednom pokida sindžire ropstva, više nikada ne dozvoljava da bude u njima.  Sloboda mu postaje važnija od života.

Mi smo nažalost još uvijek u onoj prvoj fazi u kojoj se srpski narod nalazio oko petsto godina. Samo se nadam da ovo naše stanje neće trajati tako vremenski dugo. Naravno, vrijeme ustanaka je prošlo. Ali psihološki rat protiv podaničke svijesti i nenog prevazilaženja mora početi.