Na obodu Novog Pazara, u plasteniku porodice Skenderović, raste najrjeđa bobica na Balkanu – crni gođi. Dok je crvena varijanta već dobro poznata širom svijeta, crni gođi u Bosni i Srbiji gotovo da nema konkurenciju. Porodica Skenderović pionir je u njegovom uzgoju, a interesovanje za ovu biljku iz dana u dan sve je veće.
Otac Rašo, sin Damir, supruga i snaha svakodnevno brinu o više od 500 sadnica, koje pažljivo njeguju u strogo organskim uslovima. „Ne znam ništa na svijetu što tako dobro podiže krvnu sliku kao crna gođi bobica“, ističe Rašo, uvjeren da je riječ o jednoj od najzdravijih biljaka koje postoje.
Crna gođi bobica kod nas se i dalje vodi samo kao „bobičasto voće“, jer nije uvrštena na zvaničnu sortnu listu. Ipak, potražnja ne jenjava. Najčešći kupci su ljudi koji se bore s teškim bolestima, posebno karcinomom.
- „Najviše mi dolaze bolesni ljudi. Bobicu sušimo, meljemo i miješamo s domaćim medom. Od lista pravimo čaj koji pomaže jetri i krvnoj slici“, objašnjava Rašo.
Posebna pažnja potrebna je pri samoj berbi – bobice se skupljaju pincetom jer su izuzetno nježne. „Ako korijen legne u vodu – gotovo je, biljka se suši. Zato je uzgoj zahtjevan i traži stalnu brigu“, dodaje on.
Ove godine očekuju do 170 kilograma roda, što se smatra velikim uspjehom, budući da je zasad star svega četiri godine.
Kada je 2021. godine započeo sa sadnjom, Rašo nije imao nikakve stručne literature ni iskustva drugih proizvođača u zemlji. „Sam sam testirao različite metode, učio iz grešaka i pravio bilješke. Sve što znam – naučio sam kroz praksu“, kaže on.
Njegov plastenik danas je svojevrsna laboratorija na otvorenom, a crni gođi poslat je i na analizu Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu, gdje naučnici žele da ispitaju njegov sastav i zdravstveni potencijal.
Sin Damir priznaje da najviše uči od oca: „Znanje kradem od njega, ali svi radimo zajedno. Fascinantno je što na jednoj grani istovremeno imate pupoljak, cvijet i zrelu bobicu. Svakog dana uberete po malo – bobice sazrijevaju postepeno.“
Porodica je u ovaj posao ušla zajednički i, kako kažu, nema povratka. Iako otkupna mreža ne postoji, kupci sami pronalaze put do njih. Dolaze ljudi iz različitih krajeva da kupe sadnice za svoje bašte, a neki se interesuju i za pokretanje ozbiljne proizvodnje.
- „Ponosan sam što sam prvi krenuo. Ovo nije samo egzotična biljka, već simbol našeg rada, porodične sloge i vjere u prirodu“, zaključuje Rašo.
U zemlji u kojoj se voćarstvo uglavnom vezuje za maline, kupine i aroniju, Skenderovići su odlučili da krenu drugačijim putem – ka rijetkoj i zahtjevnoj biljci, koja bi jednog dana mogla postati pravo bogatstvo Balkana.
