Posljednja djevojčica u tutinskom selu Vrapče danas je Melisa Goruždić. Dok su mnogi stanovnici napustili ovo planinsko mjesto u potrazi za boljim životom, učitelj i pjesnik Nermin Goruždić ostao je da čuva uspomenu na rodni kraj i vjeru da život na planini još ima budućnost.
Na padinama planine, u selu Vrapče nedaleko od Ribarića, danas živi tek nekoliko domaćinstava. Nekada je ovim krajem odzvanjao dječiji smijeh, a danas je jedino dijete u selu Melisa Goruždić. Uprkos tome što su mnogi otišli u gradove ili inostranstvo, njen otac Nermin Goruždić nije želio da napusti rodno ognjište.
Nermin je učitelj, ali i pjesnik. Ljubav prema stihovima prenio je i na svoju kćerku Melisu, koja njegove pjesme sa ponosom recituje. Njih dvoje tako čuvaju ono što je ostalo od života u selu – porodicu, tradiciju i poeziju.Govoreći o Vrapču, Nermin podsjeća da je riječ o jednom od najstarijih sela u Sandžaku, koje je tokom posljednjih decenija gotovo opustjelo.
„Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka počeo je veliki odlazak stanovništva. Ljudi su tražili bolji život u zemljama zapadne Evrope, ali i u Novom Pazaru, Tutinu i drugim gradovima. Odlazili su za boljom egzistencijom i rijetko su se vraćali“, kaže Goruždić.
I sam je, priznaje, razmišljao da krene „trbuhom za kruhom“. Školovao se, završio fakultet i radio kao vaspitač i učitelj u brojnim sandžačkim selima – od Drage, Vrbe, Konića i Paljeva do Orlja, Kominja i Lukara.
„Nisam imao mogućnost da sa učiteljskom platom obezbijedim dovoljno da odem i započnem novi život negdje drugo. Na kraju sam odlučio da ostanem na svom ognjištu“, priča on.
Prisjećajući se djetinjstva, kaže da je nekada u Vrapču bilo više od pedesetoro djece školskog uzrasta.
„Do škole u Ribarićima pješačili smo sedam kilometara, svakog dana, bez obzira na snijeg i kišu. Danas je od svega toga ostalo svega nekoliko kuća“, govori.
Najveći problem stanovnicima predstavlja put. Iako je asfalt prije više od decenije stigao do groblja, posljednji dio koji vodi do sela nikada nije završen.
„Više puta sam se obraćao lokalnim i republičkim institucijama. Ako već nema mogućnosti za asfalt, neka nam pomognu makar da se napravi dobar makadamski put. Potrebno je zbog djece, zbog života i zbog opstanka sela“, ističe Goruždić.
Dodaje da svakodnevno putuje do posla u Lukare, a ponekad i u Novi Pazar, prolazeći putem koji je posebno tokom zime veoma težak i opasan.
„Uvijek se kaže da nema računice ulagati u nekoliko kuća. Gleda se gdje ima više stanovnika i više glasova, a mala sela ostaju zaboravljena“, kaže on.
Uprkos svemu, porodica Goruždić ne odustaje. Dok Melisa recituje očeve stihove, a Nermin svakodnevno odlazi na posao i vraća se u svoje selo, Vrapče i dalje ima razlog da vjeruje da život na planini nije potpuno utihnuo.Njihova priča nije samo priča jedne porodice. Ona je podsjetnik na desetine sandžačkih sela koja polako nestaju, ali i na ljude koji, uprkos svim izazovima, odbijaju da ugase svjetlo na svojim pradjedovskim ognjištima.