Na granici Srbije i Crne Gore, u zabačenom selu Pode, živi Safet Kovačević (58), kojeg mnogi nazivaju posljednjim pešterskim nomadom. Zahvaljujući sunčanom novembru, Safet još uvijek uspijeva održavati vezu sa svijetom, putujući dva sata konjem do najbližeg sela Dolići radi osnovnih potrepština. Ali, sa dolaskom sibirskih mrazeva i velikih snježnih padavina, Safet ostaje sam sa svojim mačkama, konjima i kravama.
– Sam mesim, muzem krave, kuham, perem. Ništa mi nije teško, još sam u snazi i ne mogu biti gladan, ali samoća me ubija – žali se Safet i ističe da ga je vrijeme pregazilo, da se, kad je trebalo, nije oženio i da će najverovatnije do kraja života ostati sam.
Safet, kojeg podržava humanitarna organizacija “Ljudske Sudbine”, živi u izolaciji nakon smrti svoje majke. Prijatelji i dobročinitelji, kao što je porodica Bogićević iz Ciriha, pružaju mu povremenu pomoć. Nedavno su mu poslali 100 švicarskih franaka, namirnice, lijekove i odjeću. Safet cijeni ovu pomoć, ali ističe da ga najviše pogađa samoća. Uprkos teškoćama, on je odlučan ostati na svom imanju, nadajući se blažoj zimi.
– Uvijek se obradujem kada vidim čovjeka, pogotovu kada sretnem moje prijatelje. “Vesti” su mi pomogle da više ne živim u mraku, a Hido i Ljudske sudbine da se pripremim za gotovo svaku zimu. Nikada se dobrota ne zaboravlja – priča Safet i ističe da je kod njega vrijeme stalo, da su svi otišli i da je, nakon smrti majke Emine, ostao sam u nekada velikom selu.
Safetov život odražava tešku realnost usamljenih stanovnika udaljenih područja. Njegova priča nije samo o preživljavanju, već i o značaju ljudske dobrote i zajedništva. Dok se Safet bori sa samoćom i teškoćama, njegova postojanost i ljubav prema zemlji i životinjama ostaju svijetli primjer upornosti i povezanosti s prirodom.
– Opredijelio sam se za čuvanje porodičnog ognjišta i život u samoći, volim stoku i Pešter. Ostaću ovdje, pa kako mi bude. Hvala porodici Bogićević, Bog im dao sreću i zdravlje. Hvala puno i fondaciji Ljudske sudbine, nadam se da će zima biti blaga i da ću lako dogurati do proljeća – dodaje Safet.
Kada je pre deceniju dobio struju Safet se ponadao da će se, makar i u poodmaklim godinama, oženiti i formirati porodicu.
– Koja će da dođe u ovu zabit i živi kao ja – pita se ovaj neobični Pešterac i ističe da bi volio da ima neku srodnu dušu i da tračak nade ostaju Albanke iz Skadra i okoline koje se u velikom broju udaju za vremešne momke iz ovih krajeva, ne pitaju za godine, ne smeta im bespuće i dobre su domaćice.
