Potresan govor Haćima Rizvanovića oživio je bolno sjećanje na zločin u Starčevićima, koji je nazvao „sandžačkom Srebrenicom“, gdje je ubijen 31 član njegovog bratstva, među njima i novorođena beba kojoj nije stiglo biti dato ime.
Na obilježavanju 104. godišnjice zločina nad porodicom Rizvanović, Haćim Rizvanović podsjetio je na stradanje iz 1922. godine, ali i na primjere Bošnjaka koji su u teškim vremenima štitili svoje komšije pravoslavce.
U selu Starčeviće, na području opštine Tutin, obilježena je 104. godišnjica jednog od najtežih stradanja bošnjačkog stanovništva u Sandžaku između dva svjetska rata.Dana 11. jula 1922. godine u ovom planinskom selu, smještenom iznad Ibra i prostora današnjeg Gazivodskog jezera, ubijen je 31 član bošnjačke porodice Rizvanović. Među žrtvama su bili žena i novorođena beba kojoj još nije bilo dato ime.
Prema podacima koji se godinama iznose na komemoracijama, zločin su počinile snage predvođene četničkim formacijama Koste Pećanca, uz učešće naoružanih dobrovoljaca iz okolnih mjesta. Napad je izvršen u ranim jutarnjim satima, dok su mještani bili u svojim kućama.Jedan od najupečatljivijih govora tokom ovogodišnjeg obilježavanja održao je Haćim Rizvanović, potomak porodice čiji su članovi ubijeni tog julskog jutra.
Govoreći o porijeklu bratstva, Rizvanović je kazao da Rizvanovići potiču od pretka Rizvana, koji se iz okoline Rožaja sa sinovima i sinovcima doselio u Starčeviće. Njihovi potomci danas žive širom svijeta, gotovo na svim kontinentima.Posebno bolan dio njegovog obraćanja odnosio se na činjenicu da su u zločinu, prema porodičnim svjedočenjima, učestvovali i pojedini ljudi iz okolnih sela koje su žrtve poznavale kao svoje komšije.
– Nikada od naših starijih nisam mogao čuti opravdanje zašto su nam to uradili. Najteže je saznanje da su među napadačima bili ljudi iz okolnih sela, ljudi koje su naši prepoznali – poručio je Rizvanović.
On je ispričao da su među ubijenima bila i dvojica njegove rođene amidže, kao i brojni rođaci njegovih roditelja.Posebno je podsjetio na stradanje novorođene bebe kojoj porodica nije stigla dati ime, kao i na ubistvo Ramo-efendije, čiji se mezar, za razliku od ostalih žrtava, nalazi na drugom mjestu.Prema ranijim svjedočenjima članova porodice Rizvanović, kuće su bile opkoljene, a stanovnici napadnuti bez mogućnosti da se zaštite. Porodice stradalih navode i da za ovaj zločin niko nikada nije odgovarao.
Isti datum, ali zločini neuporedivih razmjera
Rizvanović je u govoru ukazao i na simboliku datuma – zločin u Starčevićima dogodio se 11. jula 1922. godine, tačno 73 godine prije genocida u Srebrenici.Iako ova dva događaja povezuje isti datum i stradanje bošnjačkih civila, oni se po razmjerama ne mogu porediti.
Genocid u Srebrenici, u kojem je u julu 1995. godine ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, predstavlja neuporedivo veći zločin po broju žrtava i pravosnažno je utvrđen kao genocid pred međunarodnim sudovima.
Zločin u Starčevićima ostaje jedno od najtežih stradanja jedne bošnjačke porodice i stanovništva Sandžaka u periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.Obilježavanje oba događaja doprinosi očuvanju sjećanja na nevino stradale i podsjeća nove generacije na značaj kulture pamćenja, ali i na obavezu da se historijski događaji predstavljaju odgovorno i u skladu s njihovim stvarnim razmjerama.
„Sačuvali smo komšijama i glave i obraz“
Haćim Rizvanović je u govoru podsjetio i na drugačije primjere iz historije, govoreći o članovima svoje porodice koji su tokom ratnih vremena čuvali pravoslavna sela u okolini i sprečavali napade na njihove stanovnike.Ispričao je da je nakon smrti njegovog oca Rasima na žalost došlo oko 30 Srba iz sela Tabalije.
– Rekli su nam: „Došli smo da se zahvalimo Rasimu što nam je sačuvao glave, ali i obraz. Nismo se od njega plašili za naše žene, snahe, majke i djevojke“ – prenio je Rizvanović.
Prema njegovim riječima, članovi porodice Rizvanović bili su raspoređeni po okolnim selima kako bi štitili stanovništvo i spriječili osvetu i nove zločine.
Upravo je ovaj dio govora nosio snažnu poruku da se odgovornost za zločine ne smije pripisivati cijelim narodima, već počiniocima, kao i da se moraju pamtiti ljudi koji su, bez obzira na vjeru i nacionalnost, štitili svoje komšije.
– Bujica dođe i nanese mulj. Voda prođe, ali mulj ostane. Sve će proći, ali ono što se dogodilo ostaje u sjećanju generacija – kazao je Rizvanović.
Komemoracije u Starčevićima održavaju se kako bi se sačuvala imena ubijenih članova porodice Rizvanović i od zaborava zaštitilo stradanje o kojem se decenijama veoma malo govorilo. U selu je 2005. godine izgrađena spomen-česma posvećena žrtvama zločina iz 1922. godine. Kompltan potreno svjedočenje procitajte ispod teksta.
- Mi smo bratstvo Rizvanovića. Porijeklom smo iz Kuča, a naš predak Rizvan bio je iz Lučica kod Rožaja. To je jedna izuzetno velika i lijepa historijska priča, puna mudrosti, ali i mnogo tuge.Rizvan je kupio selo Starčeviće od jednog age i doselio se sa sedam sinova i dvojicom sinovaca. Od njega smo svi mi potekli.Danas nas ima gotovo na svim kontinentima. Možda ću pogriješiti u broju, ali, naprimjer, u naseljima Batinci i Ljuboš kod Skoplja ima oko 120 kuća Rizvanovića.Mi ovdje živimo i gravitiramo zajedno sa svojim komšijama Srbima pravoslavcima. Odavde se vidi granica sa Kosovom, a ispod nas su pravoslavna sela koja pripadaju području Zubinog Potoka.
- Nikada od naših starijih, ni u jednoj prilici, nisam mogao čuti neko opravdanje ili objašnjenje zašto su nam ovo uradili.Jedino objašnjenje koje se prenosilo među generacijama jeste da je tadašnja vlast nametnula izuzetno težak život muslimanima i Bošnjacima na ovom prostoru. Život je postao nepodnošljiv i ljudi su počeli da se bune.Da bi ugušila pobunu, vlast je poslala regularne snage. Na njihovom čelu bio je Kosta Pećanac.
- Jednom prilikom, kada sam putovao prema Peći, Allah je dao da mi jedan stariji Srbin, s kojim sam putovao, pokaže ostatke jedne kuće. Nije znao ko sam ni odakle sam.Rekao je svom sinu:„Sine, vidiš li one zidine? To je bila kuća Koste Pećanca.“Oni su došli po zadatku. Izabrali su i vrijeme i način kako će počiniti što veći zločin. Izabrali su vrijeme sabah-namaza.Ulazili su u kuće u tim ranim jutarnjim satima i ubijali ljude koje su zaticali.
- Zamislite kakva se paralela može povući: 11. juli 1922. godine, kada nije bilo ratno stanje, i 11. juli 1995. godine u Srebrenici. Isti datum.Prije nekoliko dana gledao sam Amora Mašovića kako govori o najtežem trenutku u poslu koji je obavljao.Govorio je o holandskom vojniku koji zbog griže savjesti nije mogao spavati. Taj vojnik i još jedan čovjek došli su i pokazali mjesto na kojem se nalazila masovna grobnica. Među žrtvama je bila i djevojčica stara svega nekoliko dana.
- Pogledajte, i ovdje je stradala djevojčica kojoj nije bilo dato ni ime.Među ljudima koji su ovdje ubijeni bila su i dvojica moje rođene amidže, kao i brojni rođaci i braća naših roditelja.Napadači su ušli u selo, a među njima je bilo i naših komšija Srba koje su naši ljudi prepoznali. Žene su ih prepoznavale.Jedna teško zlostavljana žena obratila se jednom od napadača po imenu i kazala:
- „Šta nam ovo uradi, komšija? Zar te nije stid?“
- On joj je odgovorio:
- „Ja ti nisam komšija. Nisam ja taj za koga me smatraš.“
- Ovdje je bio i Ramo-efendija, Allah mu se smilovao. Pokušao je pobjeći. Pucali su za njim, a zatim su ga sustigli na mjestu koje se zove Golo Brdo i ubili.Njegov mezar jedini je mezar ubijenih koji se ne nalazi ovdje. Ukopan je odvojeno, na mjestu na kojem je pronađen.
- Govori se o genocidima i zločinima nad Bošnjacima koji su se dešavali širom prostora bivše Jugoslavije, na mjestima koja mnogi ljudi ne znaju pronaći ni na karti.Međutim, malo ko govori o onome što se dogodilo samo tridesetak kilometara od Novog Pazara.
- Uvjeren sam da, kada neko u jednom bratstvu ubije trideset ljudi, ostavljajući iza njih nezaštićene žene i djecu, takav zločin ima namjeru da uništi čitavu jednu zajednicu.Muslimani su tokom historije često pružali utočište progonjenima.
- Kada su Jevreji protjerivani iz Španije i drugih krajeva, muslimani su ih prihvatali. O tome govori i knjiga „Put u Meku“, koju je napisao Muhammed Asad.Muhammed Asad bio je Jevrej po porijeklu, koji je kasnije primio islam. Kao novinar njemačkog lista otišao je u Palestinu da izvještava o tamošnjim događajima.Susret sa muslimanima i ono što je vidio usmjerili su ga prema islamu. Kasnije je postao jedan od značajnih islamskih mislilaca i napisao knjigu „Put u Meku“, u kojoj je opisao svoj životni put.
- Postoji i historijski podatak da su muslimani u Srebrenici 1942. godine spasili nekoliko stotina Srba.A onda se, decenijama kasnije, u istom gradu dogodio genocid nad Bošnjacima.Pogledajte i sela koja se nalaze oko nas. Ovim prostorom prolazili su brojni ljudi i različite vojske.Dole je nekada postojalo mjesto koje je danas potopljeno jezerom, a zvalo se Carina, jer se tu u različitim vremenima nalazila granica.Naši ljudi, među kojima moj otac i moje amidže, bili su raspoređeni po okolnim selima. Čuvali su ta sela kako ne bi došlo do pokolja i stradanja.Sjećam se kada je moj otac umro. Na žalost je došlo oko 30 Srba iz Tabalija.Rekli su nam:
- „Došli smo da se zahvalimo Rasimu što nam je sačuvao glave, ali nam je sačuvao i obraz. Nismo se od njega plašili za obraz naših mladih, naših žena, snaha i majki.“
- Nikada nije zabilježeno da se bilo šta loše dogodilo s naše strane.Gotovo svako okolno selo imalo je po jednog čuvara iz reda mojih amidža i rođaka. Oni su sačuvali ljude i nisu dozvolili da im se bilo šta dogodi.Ostat će mi zauvijek riječi moga oca:
- „Bujica dođe i nanese mulj. Voda prođe, ali mulj ostane.“
- Sve će proći, ali ono što se dogodilo ostaje.Nije meni najteže zbog onih koji su došli sa strane. Najteže mi je saznanje da su u zločinu učestvovali i ljudi iz naših okolnih sela.To je jedan od najtežih trenutaka i najtežih saznanja za naše bratstvo.Pogledajte tu djevojčicu kojoj nije bilo dato ni ime. Pogledajte stradanje žene.Psihologija kojom se želi uništiti i mentalno onesposobiti jedan narod uvijek napada njegove najsvetije vrijednosti.Kod nas je žena nešto sveto. Žena je sveto biće na ovom dunjaluku.Zato ovo mjesto, ove žrtve i njihova imena nikada ne smijemo zaboraviti.