Potresna ispovijest majke sandžačkog šehida i Zlatnog ljiljana

U vremenu kada se vijesti brzo smjenjuju, a emocije često ostaju na margini, jedna objava na društvenim mrežama vratila je dostojanstvo tišini – i glas majci čija bol nikada nije prestala. Objava Sadete Škrijelj Šahman donosi potresnu ispovijest Elife Šahman Bikić, majke šehida, žene čiji život nije samo priča o gubitku, već i o snazi, dostojanstvu i neugasivoj ljubavi.

Rođena davne 1946. godine u selu Lozna kod Bijelog Polja, Elifa je odrasla u skromnoj, ali čestitoj porodici. Život je, kako kaže, zamišljala jednostavno – mirno, porodično, onako kako svaka djevojka sanja. Udala se, zasnovala porodicu i 1975. godine u Peći rodila sina Dejzina. Taj trenutak, priznaje, bio je kao da je „cijeli svijet stao u jedan jedini udah“.

Porodica se kasnije seli u Sarajevo, gdje počinju novi život – radom, poštenjem i nadom. Sve do trenutka kada istorija nemilosrdno prekida svakodnevicu. Njen sin Dejzin, kako ga opisuje, bio je dječak kakav se samo poželjeti može – vedar, topao, osjetljiv na tuđu bol. Nosio je, kaže, tiho u sebi hrabrost svojih predaka, bez potrebe da je dokazuje riječima.

A onda je došao rat. Sa svega 17 godina, u aprilu 1992., bez mnogo riječi, oblači uniformu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nije tražio dozvolu. Nije tražio razumijevanje. Samo je izgovorio rečenicu koja će zauvijek ostati urezana u majčinom srcu:

„Ako ja odem, mama, vi ćete biti sigurniji.“

U toj jednoj rečenici stala je sva njegova mladost, sva nevinost i sva veličina žrtve. Danas, Elifa živi tiho. Okružena djecom i unucima, pokušava pronaći snagu da ide dalje. No, kako sama priznaje – tišina nikada nije prazna. U njoj su sjećanja. Plava boja, kaže, još uvijek zna da je zatekne nespremnu. U prolazniku, u nebu, u odsjaju svjetlosti – na tren joj se učini da se vraća njen dječak plavih očiju.

Osim sina, život joj je oduzeo i supruga Adema. Ostala je između dvije tišine – one prošlosti i one sadašnjosti. Ali, iznad svega, ostala je majka. Majka šehida.
Majka Zlatnog ljiljana. U njenim riječima nema patetike – samo istina. Istina o boli koja ne prolazi, ali i o ponosu koji se ne može oduzeti.

„I dok god dišem, nosiću ga u sebi – kao bol, kao ponos, kao dovu“, poručuje Elifa.

Ova ispovijest, nastala kao dio romana Fatimin amanet, mnogo je više od književnog zapisa. To je svjedočanstvo jedne epohe, ali i podsjetnik da iza svake historijske činjenice stoji nečiji život, nečija majka, nečija rana koja nikada ne zarasta. U vremenu kada se često zaboravlja, riječi Elife Šahman Bikić ostaju – tihe, ali snažne. Kao opomena. Kao zavjet. Kao istina koju niko ne može odnijeti. Pogledajte FB objavu ispod teksta.