U augustu 1994. godine, kada je Sandžak bio poprište brutalnih policijskih akcija hapšenja, tortura, protjerivanja i montiranih sudskih procesa protiv bošnjačkog stanovništva i njihovih političkih predstavnika, jedan čovjek se istaknuo kao simbol otpora i hrabrosti – dr. Harun Hadžić. Tadašnji predsjednik SDA Crne Gore, Hadžić, iz bjelopoljskog zatvora, gdje je bio zatočen pod lažnom optužnicom zajedno sa svojim visokim stranačkim kolegama, napisao je tekst koji je jasno definisao tadašnje odnose vlasti prema političkom organizovanju Bošnjaka Sandžaka.
Hadžićevo pero iz zatvorske ćelije postalo je oružje koje je razotkrilo prave namjere režima. U svom tekstu, Hadžić je jasno ukazao na strah vlasti ne od rata, već od dijaloga sa SDA i Bošnjacima u Sandžaku. Istakao je da je cilj vlasti bio pritisak i zastrašivanje Bošnjaka kako bi im uskratili podršku SDA-u i tako oduzeli legitimitet stranci da govori u njihovo ime. Njegove riječi odjeknule su kao snažan poziv na borbu za prava i slobodu:
“Aktuelna vlast se, uopšte ne plaši rata sa SDA i Muslimanima (Bošnjacima) u Sandžaku. Naprotiv, ona se boji dijaloga jer ne želi nikako rješavati muslimansko (bošnjačko) pitanje. Zbog toga čitavo ovo zamešateljstvo.
Cilj je pritiskom i zastrašivanjem prisiliti Muslimane (Bošnjake) da uskrate podršku ovoj stranci i tako joj oduzme legitimitet da govori u ime Muslimana (Bošnjaka). Zbog toga, policijske racije i torture kao i sudski procesi, treba da izazovu prije svega, psihološki efekat; da zastraše, da obeshrabre, sa sudbinom da ne može biti politički faktor već da ‘samoinicijativno’ uništi svoju stranku i tako ostane bez jedinog instrumenta svog autentičnog političkog djelovanja…”
Hadžićeve riječi bile su više od pukog teksta; bile su svjedočanstvo o nepravdi i poziv na otpor. U montiranom sudskom procesu, koji je bio primjer brutalnog anticivilizacijskog postupanja, Hadžić i njegovi saradnici su osuđeni i kažnjeni. Optuženi su i osuđeni: Harun Hadžić, Hakija Muratović, Ibrahim Čikić, Mevludin Kasumović, Rasim Šahman, Erdžan Fetahović, Omer Omerović, Rifat Vesković, Isat Skenderović, Umer Hadžić, Šefket Brković, Avdo Ciguljin, Rizah Burnazović, Sabahet Spahić, Esad Omerović, Husein Smakić, Dževad Begović, Sead Bibuljica, Sead Pućurica, Senad Pućurica i Šefćet Bošnjak.
Ovi ljudi su bili žrtve ne samo političkog progona već i fizičkog i psihološkog terora. Njihova hrabrost i izdržljivost ostaju trajna inspiracija za sve one koji se bore za pravdu i slobodu. Hadžić, kao lider i intelektualac, svojim je primjerom pokazao kako se čak i u najtežim trenucima može ostati čvrst u uvjerenjima i borbi za pravdu.
Danas, sjećanje na Haruna Hadžića i njegove saborce služi kao podsjetnik na snagu riječi i istine. Njegov doprinos političkom organizovanju i borbi za prava Bošnjaka Sandžaka ostaje neizbrisiv dio naše historije. Hadžićevo nasljeđe živi kroz generacije koje nastavljaju borbu za jednakost, pravdu i slobodu, inspirisane njegovom hrabrošću i vizijom.
➡️ August 1994 godine