Pregled mezheba i akaidskih pravaca u većinski muslimanskim državama – UPOZNAJTE RAZLIKE!!

Kroz dugu historiju islamskog svijeta, većina muslimanskih država razvila je vlastitu, dominantnu islamsku tradiciju, određenu kroz dva ključna pojma: mezheb (pravnu školu u fikhu) i akaid (pravac islamske teologije). Četiri klasična sunitska mezheba – hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski – prepoznaju se širom svijeta, dok u akaidu najveći broj muslimana pripada učenjima Eš’arija, Maturidija i selefijskog (hanbelijskog) pravca. U šiitskom islamu dominantan je Džaferijski (Imamijski) mezheb, uz posebne teološke škole.

Islamski svijet je, uprkos zajedničkim temeljima vjere, bogat različitim školama mišljenja i vjerovanja. Pripadnost određenom mezhebu ili akaidu često je određena historijskim, kulturnim i geografskim okolnostima, ali danas svi dominantni pravci ističu zajedničke temeljne vrijednosti islama: vjerovanje u Boga, poslanike, knjige, meleke, Sudnji dan i Božiju odredbu. Poznavanje razlika i sličnosti među ovim pravcima doprinosi boljem razumijevanju muslimanskog svijeta i njegovih unutrašnjih dinamika.

Suvremeni vjerski pejzaž islamskog svijeta često je odraz historijskih procesa, društvenih odnosa i političkih odluka. Pregled najzastupljenijih mezheba i akaidskih pravaca daje uvid u raznolikost islamske misli, ali i u regionalne specifičnosti – od Balkana i Turske, preko Bliskog Istoka, Sjeverne Afrike i Centralne Azije, sve do jugoistočne Azije.
Najvažnije karakteristike mezheba i akaidskih pravaca

• Hanefijski mezheb: Najrasprostranjeniji sunitski pravni pravac, naročito prisutan u Turskoj, na Balkanu, u Centralnoj Aziji, Indiji, Pakistanu i Bangladešu. Poznat po fleksibilnosti u tumačenju pravnih pitanja i širokoj upotrebi analogije (kijasa).
• Šafijski mezheb: Dominantan u Istočnoj Africi, Indoneziji, Maleziji, dijelovima Jemena i Sirije. Ističe važnost hadisa u formiranju pravnih rješenja.
• Malikijski mezheb: Najzastupljeniji u Sjevernoj i Zapadnoj Africi (Maroko, Alžir, Tunis, Libija, Mali, Senegal). Osnova mu je praksa stanovnika Medine.
• Hanbelijski mezheb: Najmanji među sunitskim pravcima, ali je zvaničan u Saudijskoj Arabiji i utjecajan u Kataru. Posebno naglašava doslovno tumačenje Kur’ana i Sunneta.
• Džaferijski (Imamijski) mezheb: Osnovni šiitski pravac u Iranu, Iraku, Azerbejdžanu i Bahreinu.

Akaid, ili islamska dogmatika, odnosi se na sistem temeljnih vjerovanja svakog muslimana. Tokom historije su se formirala tri glavna akaidska pravca među sunijama:

• Eš’arije – Osnovao ih je Ebu-l-Hasan el-Eš’ari (874–936). Eš’arije su učenje koje balansira između racionalizma i tradicije. Priznaju razum kao pomoć u razumijevanju vjere, ali konačnu istinu traže u Kur’anu i Sunnetu. Eš’arije su dominantne u velikom dijelu arapskog svijeta, Sjeverne Afrike i na Balkanu.
• Maturidije – Osnovao ih je Ebu Mensur el-Maturidi (853–944) iz Maveraunnehera (današnji Uzbekistan). Maturidije naglašavaju veću ulogu razuma u tumačenju vjerskih pitanja, ali ne proturječe objavi. Ovaj akaidski pravac je najzastupljeniji među muslimanima srednje Azije, Turske, Balkana i dijelova Indijskog potkontinenta.
• Selefije (Hanbelijska akida) – Poznata i kao akaid prethodnih generacija (selefa). Naglašava doslovno tumačenje Kur’ana i sunneta bez filozofskih interpretacija. Danas je selefijska akida dominantna u Saudijskoj Arabiji i nekim državama Arapskog poluotoka, ali ima pristalica i širom svijeta.

Ostali akaidski pravci:

• Mu’tezile – Prvi racionalistički pravac u islamskoj historiji (8–10. vijek), koji je u potpunosti naglašavao razum. Mu’tezile su imali veliki utjecaj na islamsku misao, ali danas gotovo da ne postoje kao posebna skupina.
• Šiitski akaid – Značajno se razlikuje od sunitskih. Temelj se nalazi u učenju o Imamat-u, odnosno nepogrešivosti i božanskom izboru vođa (Imama) iz porodice Poslanika. Najrašireniji pravac je Dvanaestoimamski šiizam (Ithna‘ašerije), dominantan u Iranu, Iraku, Azerbejdžanu i Libanu. Postoje i druge skupine: Ismailije, Zejdije i Alaviti, svaka s vlastitim specifičnostima.

Savremeni tokovi i rasprave u akaidu

Selefizam (savremeni selefijski pokret):
Selefizam danas podrazumijeva povratak na izvorno učenje „prvih generacija“ muslimana (selefu-s-salih). Moderni selefijski pokreti – često nazivani i „vehabijama“ – pojavili su se krajem 18. i početkom 19. stoljeća pod utjecajem Muhammeda ibn Abdul-Vahhaba u Arabiji. Selefije striktno odbacuju svaku inovaciju (bid’a) u vjeri i teže doslovnom razumijevanju vjerskih tekstova, uključujući i pitanja Božijih svojstava (bez metaforičkog tumačenja). Ovaj pokret danas ima snažan uticaj u Saudijskoj Arabiji, Kataru, dijelovima Zaljeva i među dijelom muslimanske dijaspore.

Revival mu’tezilizma i racionalističke tendencije:
Iako je mu’tezilizam nestao kao masovni pokret, savremeni muslimanski akademici i intelektualci sve više proučavaju i vrednuju njegov racionalistički doprinos islamskoj misli, posebno u pitanjima slobode volje, odnosa vjere i nauke, te ljudske odgovornosti. Neki savremeni teolozi pokušavaju reinterpretirati tradicionalni akaid u svjetlu savremenih znanstvenih i filozofskih dostignuća.

Akaid i sufizam:
Sufizam, ili islamski misticizam, nije poseban akaidski pravac, ali snažno prožima vjerski identitet velikog broja muslimana. Sufijski redovi (tarikati) širom svijeta formalno pripadaju nekom od četiri mezheba i najčešće eš’arijskom ili maturidijskom akaidu, ali u praksi naglašavaju duhovno iskustvo, introspekciju i ljubav prema Bogu. Sufije često akcenat stavljaju na „unutarnji akaid“ (batin), u kojem se vjera doživljava kroz lično iskustvo, zikr i moralno pročišćenje. Sufizam je stoljećima bio važan faktor u širenju i produbljivanju islama, posebno u Balkanu, Centralnoj Aziji, Turskoj, Iranu, Pakistanu i Africi.

Šiitske akaidske rasprave:
Šiitski akaid specifičan je po pojmu Imamata – vjerovanju da je političko i duhovno vođstvo muslimana nakon Muhammeda rezervisano za imame iz njegove porodice (Ehli bejt). U dvanaestoimamskom šiizmu, vjeruje se u postojanje 12 imama, posljednji od kojih je „skriveni imam“ (Mehdi). Za razliku od sunitskih akaida, kod šiita je mnogo razvijenija doktrina o nepogrešivosti (ismet) i božanskoj inspiraciji imama.

Savremeni pluralizam i izazovi:
U posljednjih sto godina, muslimanski svijet suočava se s brojnim izazovima: kolonijalizam, modernizacija, globalizacija i dijalog sa sekularnim vrijednostima. Ove promjene dovode do novih debata o ulozi akaida u svakodnevnom životu, prihvatanju različitosti, toleranciji i inkluzivnosti u zajednici. Rastu i liberalne i konzervativne struje, a dijalog između tradicionalista i reformista sve je intenzivniji.

Najvažnije akaidske debate kroz historiju

• Odnos vjere i razuma: Eš’arije i Maturidije prihvatili su upotrebu razuma kao pomoćnog sredstva, dok selefije inzistiraju na doslovnosti Objave bez filozofskih tumačenja. Mu’tezile su, s druge strane, ponekad stavili razum iznad doslovnog tumačenja Objave.

• Božija svojstva: Debata između onih koji Božija svojstva tumače doslovno (selefije) i onih koji koriste alegoriju (eš’arije, maturidije).

• Slobodna volja i sudbina: Maturidije i mu’tezile naglašavaju ljudsku slobodu i odgovornost, dok eš’arije ističu Božiju svemoć i sudbinu.

• Spas izvan islama: Neka modernistička tumačenja (posebno u akademskim krugovima) raspravljaju o mogućnosti spasa za nemuslimane, što je tema koja se tradicionalno različito tumačila među pravcima.

Savremeni muslimanski svijet je bogat pluralizmom vjerovanja i tumačenja. U pozadini svih razlika, većina muslimana – bez obzira na mezheb ili akaid – dijeli osnovna vjerovanja i vrijednosti, ali razumijevanje akaida i njegovih pravaca pomaže u shvatanju šire slike i unutrašnje dinamike islamske civilizacije.

Statistički pregled po državama