- Dok mladi odlaze u dijasporu, stariji čuvaju tradiciju stočarstva i života na planini – „Ko hoće da radi, može da živi na selu“
Na prostranim pašnjacima Pešterske visoravni, gdje priroda i dalje diktira tempo života, stočar Mithat Fijuljanin iz sela Leskova kod Tutina ostao je vjeran zemlji, stoci i načinu života koji se prenosi generacijama. Iako je danas mnogo manje ljudi nego nekada, on kaže da život na selu i dalje ima smisla – za one koji žele da rade.
„Ko hoće da radi, može da opstane na selu. Ko neće, uvijek će naći razlog. Ko radi – ima. Ko ne radi – nema ništa“, kaže Fijuljanin dok pokazuje svoje imanje na kojem danas drži sedam krava.
On i supruga sami žive u svojoj kući, dok su djeca otišla u svijet. Sin mu je u Berlinu, a kćerke su zasnovale svoje porodice. Ipak, kaže da je ponosan na svoju porodicu – ima čak četrnaestoro unučića. Uprkos tome što je nekada bilo mnogo više stanovnika, Fijuljanin ističe da selo danas ima gotovo sve osnovne uslove za život.
„Imamo ambulantu, poštu, apoteku, pekaru i prodavnice. Asfalt je tu, sve je uređeno. Jedino kad moramo u opštinu – tada idemo u grad“, objašnjava on.
Ipak, najveći problem je odlazak mladih ljudi. U mnogim domaćinstvima ostali su samo stariji.
„Omladina je otišla. U selu ostalo po dvoje starijih u kući. Ali oni koji su otišli pomažu – prave nove kuće i ulažu ovdje“, kaže ovaj stočar.
Prisjećajući se prošlih vremena, Fijuljanin kaže da je nekada svaka kuća imala stoku.
„Svaka kuća je imala ovce i goveda. Po nekoliko hiljada ovaca na pašnjacima. Muzlo se ručno, pravio se sir, maslo, sve za zimu. Ljudi su živjeli složnije nego danas“, prisjeća se.
U centru Leskove nekada je radila i zadruga, a kupci su dolazili čak i iz Italije da otkupljuju proizvode.
„Mogao si prodati sve – jagnje, sir, vunu, jaja. Danas toga nema kao nekada“, kaže Fijuljanin.
Jedan od najvećih problema današnjih stočara je niska otkupna cijena mlijeka.
„Čaj košta 50 ili 60 dinara, a litra mlijeka manje od 40. To je stvarno malo“, kaže on.
Ipak, uprkos tome, tvrdi da se od stočarstva može živjeti – posebno uz državne subvencije.
„Ima subvencija, ima pašnjaka. Samo treba raditi.“
Fijuljanin naglašava da je Pešterska visoravan jedno od najzdravijih mjesta za život.
„Ovdje nema fabrika ni zagađenja. Sve je prirodno – voda, pašnjaci, vazduh. Meso i mlijeko su potpuno drugačiji nego dolje gdje se stoka drži u štalama“, objašnjava.
Jedino što ga brine jeste odnos pojedinaca prema prirodi.
„Ne treba bacati smeće pored puta. To je jedina stvar koju bih volio da se promijeni.“
Uprkos svim promjenama koje je donijelo vrijeme, ovaj stočar kaže da nikada nije požalio što je ostao na selu.
„Ja imam 61 godinu i skoro cijeli život sam ovdje. Za mene je ovdje najljepše.“
Na širokim pašnjacima Peštera, gdje su nekada pasla ogromna stada, danas ostaju ljudi poput Mithata Fijuljanina – čuvari tradicije i života koji polako nestaje, ali još uvijek traje zahvaljujući upornosti onih koji su odlučili ostati. Pogledajte prilog ispod teksta.