- Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Porijeklo familije Harčinović
U tekstu vezanom za kuću Ali-bega Ćorovića (danas pretvorenu u Muzej), istaknuto je da je 1939. godine na licitaciji Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije, Ali-beg Ćorović kupio dvije, a Mehmed Harčinović jednu kuću. Ova kuća, o kojoj ćemo sada nešto više saznati, upravo je ona koju je kupio Mehmed Harčinović. Ko je bio Mehmed Harčinović? Ovo prezime je jedinstveno u Novom Pazaru i nose ga samo dvije porodice u gradu. Prema izjavi njegovog unuka Harisa, njihovo prezime Harčinović je turskog porijekla. Zapamtio je da mu je rahmetli otac Mehmedalija-Metko pričao da prezime potiče od turske riječi „harčin“, što znači „ljutit“. Inače, njegovi preci su živjeli u Užicu do 1862. godine, kada su protjerani od strane vojske srpskog kneza Mihaila Obrenovića.
Prije Prvog srpskog ustanka (1804.) u Srbiji je živio veliki procenat muslimanskog stanovništva (Bošnjaka, Albanaca, Turaka, Čerkeza), posebno u kasabama. U Beogradu su muslimani činili 80%, u Užicu 97%, a u Pomoravlju 65%.
„… Užice je u prvoj polovini 19. vijeka, pored Beograda, bila najveća kasaba u Srbiji, pa su ga zbog svoje ljepote nazvali „mali Carigrad“. Prema Joakimu Vujiću, Užice je tada imalo 2.000 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih domova. Nakon međunarodne konferencije u Kanlidži (predgrađe Istanbula), održane avgusta 1862., Srbi su krenuli u konačan obračun s muslimanima u svim kasabama uže Srbije. Prvo je na udaru bilo Užice, kada su Srbi podmetnuli veliki požar i za to optužili muslimane, sve u cilju vršenja što većeg pritiska na „Turke“ da se što prije isele.
Za samo mjesec dana (od 25. avgusta do 25. septembra 1862.) iseljeno je kompletno muslimansko stanovništvo iz Užica – blizu 3.000 odraslih muslimana i oko 1.000 djece. Naselili su se preko rijeke Drine u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini. Tamo su osnovali potpuno nove kasabe (varoši), kao što su: Kozluk, Šamac, Orašje, Kostajnica, Brezovo Polje i Orahovo. Danas u Užicu živi 18 muslimana, 10 Albanaca i 8 Bošnjaka“ (https://historija.info).
Prema izjavi oftalmologa dr. Harisa Harčinovića, datoj autoru ovog teksta u januaru 2024. godine: „Moj se čukundjed zvao Mustafa Harčin, i on je, zajedno sa još trojicom braće, nakon što je protjeran iz Užica, došao u Gračanicu kod Tuzle. Trojica braće su ostala tamo da žive, a Mustafa je krenuo za Tursku. Hadži Mustafa je bio veoma obrazovan čovjek. Završio je medresu i govorio: turski, arapski i perzijski jezik.
Put ga je vodio preko Novog Pazara. Tamo je, ne sluteći ništa, zanoćio kod jednog čovjeka. Mislio je da se malo odmori, pa da nastavi put ka Istanbulu. Međutim, nakon nekoliko dana, opljačkan je od strane domaćina. Ostavši bez novca, bio je prinuđen da radi teške fizičke poslove kako bi ishranio svoju porodicu.
Poslije nekoliko godina mukotrpnog rada, stao je na svoje noge. Počeo je da se bavi trgovinom, jer je Novi Pazar vjekovima bio glavni tranzitni trgovački centar na relaciji: Dubrovnik – Sarajevo – Foča – Istanbul. Vremenom je u novoj sredini stekao veliki ugled upravo zbog svoje sposobnosti i lijepog ahlaka (ponašanja). Umro je u Pazaru i ukopan je pored džamije u naselju Bukreš. Mustafa je iza sebe ostavio sina Ibrahima. On je uspješno nastavio da se bavi trgovinom koju je započeo njegov otac Mustafa. Ibrahim je također bio hadžija i imao je jednog sina koji se zvao Mehmed.“
Mehmed-aga sirotinjska majka
„Kada je stasao, Mehmed se oženio Ulfetom Biševac i sa njom dobio sina Mehmedaliju i tri kćerke: Hanifu, Aišu i Fatimu. Moj djed Mehmed-aga bio je hadžija i jedan od najvećih trgovaca u Novom Pazaru. Imao je veliki dućan na dva sprata u centru grada, u kojem je držao gvožđaru. Ovaj dućan i danas postoji i izlazi na dvije ulice. Njega su komunisti, nakon Drugog svjetskog rata, bespravno oduzeli. On je 1939. godine kupio ovu našu orijentalnu kuću koja je imala ogromnu bašču veličine 30 ari i prostirala se od Muftijskog sokaka, današnja ulica Rifata Burdžovića, pa sve do rijeke Raške. Kupio je još jednu kuću iznad Parka, i nju je poklonio jednoj siromašnoj ženi koja je imala mnogo male djece, a koja su ostala siročad. Ja, ni dan-danas, ne znam gdje je ta kuća i o kojoj se porodici radi. Takav je bio moj djed, veliki dobrotvor i humanista kakvog grad ne pamti. Dijelio je sirotinji namirnice u komšiluku i po gradu, gdje god bi čuo da nekom treba pomoć. Nije volio da se zna da je od njega. Tek kad je umro, i kad su siromašni prestali da dobijaju namirnice, shvatili su da je njihov dobrotvor bio Mehmed-aga Harčinović.
Naš komšija, rahmetli Rifat Melajac, koji je držao obućarsku radnju u čaršiji, poznavao je dobro mog djeda Mehmeda. On je govorio da je „Mehmed-aga podržavao svaki humanitarni projekat u Pazaru. Nama trgovcima je, za svaki hairli posao koji bismo htjeli da napravimo, govorio: ‘Vi skupite polovinu para, a ja ću dodati još polovinu.'“
Naš prvi komšija, rahmetli Ljutvo Bondžuk, grnčar po zanimanju, također je često pričao kakav je bio moj djed. Adžo Ljutvo je porastao s mojim ocem Metkom, pa je nama djeci pričao da je i on ostao siroče i da ga je djed Mehmed-aga posebno pazio. On kaže: „Sve što bi Mehmed-aga kupio svom sinu Metku, kupio bi i meni. Ako bi loptu kupio njemu, kupio bi i meni. Nikad me nije odvajao od svog sina. Da mu Allah lijepi Džennet podari.“
Autor ovog teksta je u oktobru 2018. godine, tokom obilaska svoje amidžinice Hasibe Crnovršanin (1926-2023) u Skoplju, saznao za još jedan veliki gest humanosti Mehmed-age Harčinovića. Naime, Hasibu je, kao djevojčicu od šest godina, nakon što je ostala siroče, sa sela u svoju kuću doveo Mehmed-aga. Hasiba je bila rođaka njegovoj tašti Nazifi i supruzi Ulfeti. Odgajio ju je kao svoje dijete. Nije je odvajao od svog sina Mehmedalije i kćerki Hanife, Aiše i Fatime. Hasiba se iz njegove kuće udala i kasnije odselila u Skoplje sa svojim mužem Salkom Crnovršaninom (1911-1967).
Mehmed-aga Harčinović je 1939., pored Kolo džamije, podigao šadrvan sa česmama za uzimanje abdesta
Prije Drugog svjetskog rata, na uglu ulica 28. novembra i Šabana Koča, nalazila se Kapudži-baši džamija, u narodu poznata kao Kolo džamija. Obzirom da su vjernici uzimali abdest s vodom „iz brazde“ koja je išla kroz čaršiju, Mehmed-aga je odlučio da izgradi česme s čistom vodom. O tome je pisao i Omer efendija Koničanin (1894-1963) u svojim „Sjećanjima i kazivanjima“ koje je, kao knjigu, pod svojim imenom objavio Miodrag Radović.
„Džamiju je podigao Kapudži-baša Hamza u 16. vijeku. Džamija je u građanstvu poznata kao Kolo džamija. To je bila najveća džamija u Novom Pazaru i služila je za razne svečanosti. U toku 1939. godine, gospodin Mehmed Harčinović, trgovac iz Novog Pazara, podigao je do same džamije zgradu za uzimanje abdesta sa nekoliko česama i pumpom koja je crpila vodu za rezervoar. Na dan 7. novembra 1944. godine, za vrijeme bombardovanja Novog Pazara od strane američke avijacije, džamija je jako oštećena, zbog čega je postala neupotrebljiva. Od nje je ostalo skoro samo minare. Sve što je od džamije ostalo poslije oslobođenja Novog Pazara, brzo je srušeno (1959) i očišćeno od ruševina.“
(Citat iz knjige „Efendijina sjećanja i kazivanja“, izdata 1998. u Novom Pazaru).
Mnogo je dobročinstava, znanih i neznanih, ostalo iza Mehmed-age Harčinovića. Molimo Allaha dž.š. da ga nagradi za sva njegova dobra djela. Amin.
Mehmed-aga je preselio veoma mlad, u svojoj 48. godini. Za divljenje je koliko je dobrih djela učinio na Dunjaluku za tako kratkog života. Njegov sin jedinac Mehmedalija (1935-2014), u gradu poznat kao Metko, bio je također ugledna ličnost u Novom Pazaru. Završio je za inžinjera elektrotehnike i radio dugo godina kao direktor „Elektrorasa“ u Novom Pazaru. U penziju je otišao 1992. godine. I Metko je, kao i njegovi preci, bio hadžija. Dva puta se ženio. Sa prvom ženom Adlijom-Likom Ramusović dobio je dva sina. Stariji sin Haris (1964) je završio Medicinski fakultet u Beogradu i specijalista je očne medicine. Haris ima kćerku po imenu Selma.
Hadži Metko je u braku s drugom ženom Đemkom Korać dobio dvije kćerke: Naidu i Ulfetu. Naida je diplomirala na Stomatološkom fakultetu, a Ulfeta je profesor informatike na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.
Mehmedalija-Metko je imao tri sestre: Hanifu (Keku), Aišu i Fatimu (Tatu). Hanifa je bila udata za Izeta Pećanina i sa njim imala dva sina: Ferida i Esada te kćerke: Nerkezu i Nevzetu. Aiša je bila udata za Rifata Imamovića i sa njim imala sina Kenana i kćerku Gulseru-Dutu. Oboje su preselili na Ahiret.
Fatima (Tata) je bila udata za Iska Elmasbegovića i sa njim ima sina Muhameda-Bebana i kćerku Enisu (udata u Prištini). Fatima je prije tri mjeseca također preselila na Ahiret.
Kuća Mehmed-age pred rušenjem
Kuća koju je Mehmed-aga kupio 1939. godine broji posljednje dane. Samo je pitanje dana kada će bageri početi rušiti još jedan dio historije Novog Pazara. U ovu kuću autor ovog teksta je ulazio tri puta. Jednom za potrebe dokumentarnog filma „Priče sandžačkih muhadžira iz Istanbula – I dio“, u kojem je obradio i naše muhadžire iz Skoplja. Oni su također krenuli put Turske preko Makedonije, ali su iz raznih razloga ostali živjeti u Makedoniji. Jedna od njih je i autorova amidžinica Hasiba Crnovršanin koja je s oduševljenjem govorila o svom djetinjstvu i odrastanju u kući Mehmed-age Harčinovića. Zahvaljujući njenoj priči, autor je osjetio želju da sazna više o ovoj kući i njenom vlasniku. Tako je stupio u kontakt s njegovim unukom dr. Harisom, koji je ispričao ovu priču koja stoji pred vama.
Kuća je na dva sprata i sagrađena krajem 19. vijeka. Njen vlasnik je bio neki čovjek koji se prezivao Mavrić, a koji je odselio u Tursku. Nakon njega, kupuje je Mehmed-aga. Na prvom spratu ima pet soba i hamam (kupatilo). Na drugom spratu ima četiri sobe, veliki i mali „ćošak“ (izbačeni dio kuće) i dva hamama. Velika oda ili alaturka soba je posebno interesantna zbog neobičnog plafona. Za razliku od Kuće Elmasbegovića, čiju je alaturku sobu krasio drveni, posebno dekorisani plafon nazvan baklava, ovdje je plafon oslikan zvijezdama i biljnim ornamentima, što daje poseban ugođaj i pravi je odmor za oči. Kuća ima 200 kvadratnih metara stambene površine. I ona je, kao i sve aganske i begovske kuće u Novom Pazaru, imala dućane ili selamluk do ulice, zatim avliju s ćičeklukom (cvjetnjakom). Na nju se nastavljala tzv. dišer avlija sa štalama za konje, krave, ovce, salašem za sušenje kukuruza itd.
Ukupna površina bašče, od ulice Rifata Burdžovića do rijeke Raške, iznosila je 30 ari. Prema riječima dr. Harisa Harčinovića, opština im je bespravno oduzela 11 ari i na toj parceli su napravljene barake novopazarskog SUP-a. Odmah poslije rata na prvom spratu ove kuće nalazila se osnovna škola do četvrtog razreda, dok je na gornjem spratu živjela porodica Mehmed-age Harčinovića. Interesantno je da su njegova djeca stanovala na gornjem spratu, a išla u školu na donji sprat. Kasnije se ova škola premjestila na drugo mjesto.
U ovoj kući se odavno ne živi, jer je hadži Metko ispred stare napravio novu kuću s dućanima koji izlaze na ulicu Rifata Burdžovića. Njegova kuća se graniči s poznatim hotelom „Tadž“. Sada je došlo vrijeme da i ova kuća postane samo dio historije Novog Pazara. Istovremeno će se porušiti i stara i nova kuća Harčinovića.
