U starim novinskim zapisima sa prostora bivše Jugoslavije ostala su zabilježena brojna svjedočanstva o ženama čije su sudbine bile prepuštene običajima, trgovini i tuđim odlukama. Među tim potresnim pričama nalazi se i priča o Remziji, djevojci čiji je život postao predmet pogađanja, preprodaje i borbe dvojice muškaraca, dok je njena volja dugo bila potisnuta iza zidova kuća, seoskih pravila i gramzivosti posrednika.
Eljaz Elšani iz sela Hamidija, nedaleko od Prištine, imao je tek nešto više od dvadeset godina kada su njegovi ukućani procijenili da je došlo vrijeme da se oženi. U tim krajevima, prema tadašnjim običajima, otac je bio taj koji traži nevjestu za sina, pa je stari Šaban Elšani krenuo da pronađe djevojku koja bi ušla u njihovu kuću.
Izbor je pao na Remziju, sedamnaestogodišnju djevojku iz ugledne porodice, za koju su svi govorili da je izuzetna ljepotica. Ali, kao i u mnogim sličnim pričama iz tog vremena, o njenom životu nisu najviše odlučivali ni ona ni njeni najbliži, već muškarci okupljeni oko “dogovora”.
U prosidbi se pojavio i Remzijin ujak Riza Kondjeli, koji je sebe predstavio kao posrednika i odmah tražio novac za “pogodbu”. Kada je Šaban Elšani odbio visoku sumu koju je tražio, činilo se da će čitav posao propasti. Međutim, Riza je djevojku odveo u svoju kuću i mjesecima je držao pod kontrolom, sve dok Elšanijevi nisu pristali da plate. Na kraju je dogovor sklopljen. Uz novac, porodica mladoženje morala je obezbijediti i opremu za djevojku. Svadba je obavljena, a Remzija dovedena u kuću Elšaniovih.
Tri godine Remzija je živjela u kući svog muža. Radila je kao i ostale žene – u kući i u polju, iza visokih zidova domaćinstva koje je više podsjećalo na tvrđavu nego na dom. Spolja je sve djelovalo mirno i uređeno, ali se iza te tišine krila žena koja je, po svemu sudeći, čeznula za drugačijim životom.
Tada se u njenoj sudbini pojavio Ibuš Arifi iz Prištine, čovjek stariji od nje, gradski obučen, sa konjima i kolima, koji je robu prevozio i od toga živio. Iako je već imao ženu, Šahu, Remzija je u njemu očigledno vidjela izlaz iz života koji joj je bio namijenjen. Njih dvoje su se zbližili, a potom i dogovorili bijeg.
Jedne noći Remziju je probudila pucnjava. Povjerovala je da je Ibuš došao po nju. U žurbi je, gotovo neprimjetno, izašla iz kuće samo u košulji u kojoj je spavala i stigla do kapije. Napolju, međutim, nije bilo nikoga.
Obuzeo ju je strah. Iza nje su se već čuli glasovi ukućana. Nije smjela da se vrati. U mraku i studeni potrčala je do obližnjeg kukuruzišta, gdje se skrivala do sumraka narednog dana – gladna, žedna, promrzla i iznurena. Tek kasnije uspjela je da dođe do jedne rođake, a nekoliko dana nakon toga našla se kod Ibuša Arifija u Prištini.
Tako je započeo njen drugi život. Kod Ibuša je, prema starim zapisima, Remzija neko vrijeme živjela mirno. Čak se uspjela složiti i sa njegovom prvom ženom. Ubrzo je rodila dječaka kojem su dali ime Afrim, a Ibuš ga je prihvatio kao svoje dijete.
Ali porodica njenog prvog muža nije odustajala. Jednog dana grupa muškaraca iz Hamidije pojavila se pred Ibuševom kućom. Sumnjajući da žele da mu otmu ženu, Ibuš je potegao pištolj i došlo je do oružanog sukoba. Napadači su se povukli, a Remzija je ostala u Prištini. Činilo se da je borba završena. Nije bila.
Stari Šaban Elšani kasnije je došao Remziji u posjetu pod izgovorom da želi da vidi unuka. Tokom razgovora uspio je da sazna da Remzija nije zadovoljna životom kod Ibuša. Počeo ju je nagovarati da se vrati njegovom sinu Eljazu, a ona je, prema toj staroj priči, na to pristala. Tu se ponovo pojavljuju Riza Kondjeli i Šefćet Prenku – dvojica ljudi koji su u starim novinskim pričama predstavljeni kao trgovci ljudskim sudbinama.
Remzija je završila u kući svog ujaka u selu Sibovac, a onda je počela nova trgovina. Ibušu je poručeno da će dobiti Remziju natrag ako plati 300.000 dinara. Ista suma tražena je i od Eljaza Elšanija, iako je Remzija formalno već bila njegova žena. Tako je mlada žena postala roba koju su dvojica beskrupuloznih ljudi nudila obojici muškaraca.
Ibuš Arifi nije imao izbora. Prodao je konje i kola, gotovo sve od čega je živio, kako bi skupio novac i “otkupio” Remziju. Kada je konačno došao sa novcem, dočekali su ga Riza i Šefćet. Poslije dugog čekanja, čaja i lažnih obećanja, iznenada su ga napali, vezali i oduzeli mu novac.
Potom su ga, pod izgovorom da će ga odvesti po Remziju, odveli prema kući Rize Kondjelija. Na putu je uslijedila pucnjava iz mraka. Ibuš je uspio da pobjegne, ali je ostao i bez žene i bez novca.
Tek tada mu je postalo jasno da je bio žrtva prevare i unaprijed smišljene zasjede. Dok je Ibuš ostao prevaren, Eljaz Elšani i njegov otac uspjeli su skupiti traženi novac. Da bi vratili Remziju u svoju kuću, morali su prodati njive od kojih je porodica živjela.
Remzija je tako ponovo dovedena u kuću iz koje je jednom pobjegla. Prošlost se nije spominjala naglas, ali je njena cijena bila ogromna – plaćena zemljom, novcem i poniženjem. Porodica Elšani ostala je bez imovine, a Remzija se vratila u isti život iz kojeg je nekada pokušala da pobjegne.
Nedugo zatim, Remzija se razboljela i završila u bolnici u Kosovskoj Mitrovici. Tamo ju je, jednog dana, ugledao Ibuš Arifi. Njihov susret probudio je sve ono što je ostalo nedorečeno.
Počeli su se ponovo viđati, a Ibuš ju je ubrzo upitao da li želi da se vrati s njim. Odgovorila je potvrdno. Tada je Ibuš odmah unajmio taksi i stigao pred bolnicu. Remzija je izašla u spavaćici i bez osvrtanja sjela u vozilo. Tako je, drugi put, pobjegla iz života koji su drugi za nju iscrtali. Kada je Eljaz kasnije došao da obiđe ženu, saznao je da je nestala.
Priča o Remziji nije samo priča o jednoj nevjesti, dva muža i dvojici trgovaca. To je priča o vremenu u kojem su žene često bile lišene prava da same odlučuju o sebi, o braku, o domu i o vlastitoj budućnosti. U toj priči ima i pohlepe, i običaja, i nasilja, i pobune. Ali najviše ima jedne surove istine: da su mnoge žene na Kosovu, iz Bosne i Sandžaka, decenijama bile tretirane kao roba o kojoj se pogađa, koju drugi vraćaju, prodaju i otkupljuju. Remzija je, barem prema toj priči iz starih novina, na kraju ipak birala srcem. Ali cijena tog izbora bila je ogromna – i za nju i za sve koji su se oko nje borili, trgovali i ratovali.