Smještena na brdu iznad rijeke Mileševke, sedam kilometara udaljena od Prijepolja, nalazi se jedna od najstarijih mahala na ovim prostorima – selo Hisardžik. Hisardžik je selo poznato po mnogim prirodnim i kulturno-historijskim znamenitostima, kao i po uzgajanju voća, pa je zato poznato i kao ‘selo voća i kestenova’.
Selo se nalazi ispod stare srednjovjekovne tvrđave Mileševac, po kojoj je i dobilo ime (na staroturskom hisar – tvrđava, džik – mala).
Na ovoj tvrđavi je, prema pisanim saznanjima, boravio sultan Mehmed II Fatih, odakle je 6. maja 1468. godine uputio prijeteće pismo gradu Dubrovniku.
Stari zapisi govore da je tu nastalo prvo naselje, prije nego se ono spustilo u dolinu rijeke Lim i formiralo se kao Prijepolje.
Od Osmanlija, pored naziva sela, ostala je stara kaldrma koja se još samo u pojedinim dijelovima starog druma nazire. Nestali su hanovi i stari dućani kojih je u osmansko doba bilo u ovom naselju.
Najvažnije obilježje Hisardžika je svakako njegova živopisna džamija koja potječe iz XVI vijeka.
Sama džamija je jako privlačna kako vjernicima, tako i turistima. Smještena podno prelijepe tvrđave, usred kompletne prirodne ljepote koja se može samo ovdje vidjeti ostavlja utisak kao da se nalazite u osmanskom vaktu i zemanu. Nažalost, validnih pisanih podataka o samoj džamiji nema, osim onoga što se nalazi u “putopisima” poznatog osmanskog putopisca Evlije Čelebije. On je ovim krajem prošao davne 1664. godine i konstatovao da se tu nalazi džamija, čak je pomenuo i manju “Fatihovu džamiju” na samoj tvrđavi, u kojoj je tada imalo osmanskih vojnika i koja je kako i sam Čelebija kaže, vjerovatno služila za potrebe vojske.
Srednjevekovna tvrđava iznad džamije je tokom historije mijenjala svoj naziv, od Crna stijena, preko grad Mileševac, a od šezdesetih godina XV vijeka dobija naziv Kara Hisar odnosno Hisardžik, što na staroturskom jeziku znači mala tvrđava, tvrđavica, utvrđenje.
Džamija je rekonstruirana prvi put 1941. godine. Ima četvorovodni krov. Nedavno je rekonstrirana ali je zadržala svoj autentičan oblik. Posjeduje abdesthanu I mezaristan. Zbog nepripstapačne geografske konfguracije u njoj se molitva umjesto nekoliko puta dnevno obavlja samo petkom.
Prvi put se pominje u putopisima Evlije Čelebije 1664. godine, u opisima grada Hisardžika.
Ovuda je nekada prolazio jedan od najvažnijih karavanskih puteva jer se carskom džadom išlo do Dubrovnika ili Stambola.
Danas ovo selo jedva da broji nekoliko stotina duša, a u džamiji koja se nalazi ispod srednjovekovenog utvrđenja Mileševac, stoji najstariji Кur'an na Balkanu.
Dugo se mislilo da je ovaj Кur'an star oko tri vijeka, jer na njegovoj prvoj strani piše ‘1116. godina hidžre’ (1706. godina). međutim u Narodnoj biblioteci u Beogradu zaključeno je da je napisan pre četiri stotine godina.
Kur’an je u rukopisu i pisan je izuzetnim stilom. Njegov format je 40 X 30 cm. i težak je 4,90 kg. Ima 300 strana.
Kur'an je bio u veoma lošem stanju, stranice su počele da se kidaju, na pojedinim mjestima došlo je do velikog oštećenja, a posebna prijetnja su bile gljivice na pergamentu te je 2006. godine, posredstvom muzeja u Prijepolju, poslat u Narodnu biblioteku u Beogradu na konzerviranje.
Kuran iz Hisardžika je bez ikakvih dilema star oko 400 godina, jer su po pergamentu na kome su rukom ispisane sve njegove stranice, mastilu, načinu pisanja, formatu, veličini i broju stranica kao i nizu drugih parametara, stručnjaci utvrdili da potiče sa početka 17. vijeka.
Sveta knjiga u džamiji u Hisardžiku očuvana je u cjelosti, izuzev posljednje stranice sa šest kratkih sura. Kur’an u džamiji u Hisardžiku predstavlja istinsko kaligrafsko remek-djelo i jedan je od najznačajnijih primjeraka Kur’ana na širim balkanskim prostorima.
Proces njegove konzervacije, odnosno zaštite, trajao je nekoliko mjeseci, nakon čega je vraćen u džamiju u Hisardžiku. Prije toga je bio izložen u muzeju u Prijepolju, tako da su svi koji su bili zainteresirani da vide jedan takav kvalitetan primjerak Kur’ana, mogli to učiniti u tom periodu od 10 dana, koliko je trajala njegova izložba.
Кonzerviran i zaštićen vraćen je u Hisardžik, i ispred njega se vjernici mole i služiće i budućim pokoljenjima. Ovakav rijedak rukopis značajan je dio kulturne baštine Sandžaka, Srbije i Balkana.
Piše Esad Rahić
