U trenutku kada se region ponovo suočava s opasnim relativizacijama ratnih zločina, izostanak reakcije političkih predstavnika Bošnjaka postaje tema koja izaziva sve veću zabrinutost i ogorčenje javnosti. Povod za novu buru jeste postupak protiv gradonačelnika Aleksandar Šapić, kojeg je Inicijativa mladih za ljudska prava prijavila zbog objave na društvenim mrežama u kojoj je osuđenog ratnog zločinca Ratko Mladić nazvao „srpskim herojem“. Ova objava, koja dolazi od visokog javnog funkcionera, otvorila je pitanje granica političke odgovornosti, ali i – možda još važnije – pitanje odgovora onih koji bi prvi morali reagovati.
Za razliku od nevladinog sektora, koji je promptno reagovao i podnio zvaničnu pritužbu Poverenik za zaštitu ravnopravnosti, politički predstavnici Bošnjaka – stranke, inicijative i organizacije – ostali su gotovo potpuno nijemi. U saopštenju Inicijative mladih jasno se navodi da ovakve izjave predstavljaju govor mržnje i oblik diskriminacije prema Bošnjacima i Hrvatima. Podsjećaju i na niz izjava drugih zvaničnika, uključujući ministra pravde Nenad Vujić i ministra unutrašnjih poslova Ivica Dačić, koji su dodatno relativizovali ili javno veličali osuđene za ratne zločine. Ipak, ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se iz redova bošnjačkih političkih subjekata nije čula gotovo nijedna jasna, odlučna i institucionalna reakcija.
U političkom prostoru Sandžaka i šire, ovakva šutnja teško se može pravdati. Naprotiv, ona otvara pitanje – da li je riječ o političkom oportunizmu, strahu ili svjesnom izbjegavanju konfrontacije? Jer, u situaciji kada se veliča osoba koja je pravosnažno osuđena za genocid nad više od 8.000 Bošnjaka u okviru Genocid u Srebrenici, svaka tišina postaje glasna. Najmanje što se moglo očekivati jeste jasan zahtjev za političkom odgovornošću – uključujući i neopozivu ostavku gradonačelnika glavnog grada države. Međutim, takav zahtjev nije stigao.
Ratko Mladić danas služi doživotnu kaznu zatvora, nakon presude međunarodnog suda kojom je utvrđena njegova odgovornost za genocid, zločine protiv čovječnosti i terorisanje civila. Uprkos tome, njegovo ime i dalje se koristi u političke svrhe – bilo kroz otvoreno veličanje, bilo kroz prećutno tolerisanje. Upravo u tom prostoru „prećutnog“, gdje izostaje reakcija onih koji bi morali biti najglasniji, nastaje opasna normalizacija.
Ovaj slučaj više nije samo pitanje jednog političara ili jedne objave. On postaje ogledalo političke zrelosti i spremnosti na odbranu temeljnih vrijednosti. Ako nevladine organizacije mogu reagovati, postavlja se pitanje – zašto ne mogu oni koji imaju institucionalnu moć i legitimitet da to učine? Jer u politici, kao i u životu, tišina nikada nije neutralna. Ona je uvijek poruka. U ovom slučaju – poruka koja zabrinjava.