Srijeda, 14 Januara, 2026

Put do Škrijelja postaje put srca – Vrijeme je za pravdu

Share

  • Vrijeme je za put – Vrijeme je za pravdu – Autor teksta Muzafer Hadžić

Na obroncima Pešterske visoravni, među mirisima planinskog bilja, tihim izvorima i kamenitim putevima, smjestilo se selo Škrijelje — jedno od najstarijih i najznačajnijih sela sandžačkog kraja. Selo bogate historije, dubokih korijena i velikih ljudi, danas, nažalost, stoji kao simbol zaborava i nepravde.

To je selo koje je Sandžaku dalo mnogo, a zauzvrat nije dobilo ni put do svog srca – do džamije.

Škrijelje je rodilo ljude znanja, vjere i dostojanstva. Iz ovog sela potekli su brojni pojedinci koji su svojom riječju, znanjem i djelom ostavili neizbrisiv trag u obrazovnom, duhovnom i kulturnom životu Sandžaka.
Danas mnogi Škrijeljani žive i rade širom svijeta, ali nikada nisu zaboravili svoje korijene, djetinjstvo i rodno selo. U svakom od njih i dalje kuca sjećanje na Škrijelje — na tišinu pod starim orahom, na ezan koji je odzvanjao s najstarije džamije u ovom kraju, i na put koji je, do današnjeg dana, ostao neasfaltiran.

Put od Crkvine (današnjeg Kadiluka) do Škrijelja postoji još iz osmanskog vremena. Građen je zajedničkim snagama mještana — svaki domaćin imao je svoju dionicu, a kamen se vadio iz kamenoloma Golać i prevozio konjima i volovskim kolima.

Ali Škrijeljani tu nisu stali. Šezdesetih godina prošlog vijeka, vlastitim rukama i snagom zajedništva, kaldrmisali su put od Sopoćanske doline do Golaća, a zatim nastavili i do škole u Škrijelju. To su bile godine kada nije bilo mašina – kada se svaki kamen postavljao rukom, s vjerom da će taj trud jednog dana postati temelj napretka.

Tokom perioda SFRJ, put je djelimično nasut šljunkom, ali nikada nije dobio sloj asfalta.
Danas, u 21. vijeku — u vremenu autoputeva, mostova i digitalnih mreža — Škrijelje se i dalje nalazi na prašnjavom i blatnjavom putu, kojim se hoda kao i prije sto godina.

To nije samo pitanje infrastrukture. To je pitanje pravde, dostojanstva i poštovanja prema ljudima koji su ovom kraju dali dušu. Škrijelje se ponosi jednom od najstarijih džamija u cijelom Sandžaku. Njeni zidovi pamte ezane stotina generacija. Na obližnjem mezarju stoje stari nišani, prekriveni mahovinom — tihi svjedoci vremena, časti i vjere.

Ali danas, do te džamije ne vodi put. Selo koje je dalo učenjake i vakife, koje je Sandžaku podarilo dušu i obraz, nema osnovno pravo – pristupni put do vjerskog objekta. To pravo nije samo moralno, već i zakonski zagarantovano — da svako naselje i svaki vjerski objekat mora imati osnovnu putnu infrastrukturu.

Dok se u drugim mjestima grade mostovi i sportske hale, Škrijelje i dalje čeka svoj prvi metar asfalta. Starci se vraćaju blatnim putem do svojih domova. Djeca pješače kilometrima do škole. Raseljeni Škrijeljani, koji su otišli u svijet, nose selo u srcu, ali do njega sve teže mogu stići.

U dijaspori, na svakoj kahvi, ponavlja se ista rečenica:
“Eh, da nam je put do sela… da nam je opet doći, da nam je ponovo čuti ezan s naše džamije.”

Ovo nije samo priča o jednom selu. Ovo je poziv savjesti. Poziv svima koji imaju moć i obavezu da čuju glas naroda, da vide nepravdu i da je isprave. Poziv lokalnim vlastima Tutina i Novog Pazara, čiji je zadatak da brinu o svakom svom selu. Poziv Škrijeljanima širom svijeta — da se ponovo ujedine, kao što su to činili naši preci, kada su zajednički gradili put svojim rukama.

Svaki kilometar asfalta prema Škrijelju biće kilometar pravde, zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su dali mnogo, a traže samo ono što im pripada — dostojanstvo i put do svoje džamije.

Uskoro će biti organizovana donatorska večer za izgradnju puta do džamije u Škrijelju.
Pozivamo sve Škrijeljane, njihove potomke, prijatelje sela, kao i ljude dobre volje iz Tutina, Novog Pazara i dijaspore, da budu dio ovog zajedničkog hajra.

Neka ovo bude prilika da spojimo prošlost i budućnost jednim jedinim putem — putem kojim će djeca dolaziti u školu, stariji do džamije, a raseljeni Škrijeljani rado vraćati do svog doma. Jer Škrijelje nije samo selo. To je amanet predaka, ponos potomaka i srce dobrih ljudi koje još uvijek kuca — iako sve slabije, jer bez puta nema života.

Inicijativni odbor za izgradnju puta do džamije u Škrijelju

Slični članci

Local News