-
Predsjednik Socijaldemokratske partije Srbije (SDPS) Rasim Ljajić objavio je autorski tekst za beogradski nedjeljnik NIN, u kojem analizira dvije godine rata u Gazi, arapsku ravnodušnost i zapadno licemjerje prema palestinskom pitanju. Portal Sandžak Danas u cjelosti prenosi ovaj članak, uz dozvolu autora, zadržavajući njegov originalni sadržaj i ton.
Autor: Rasim Ljajić
Teroristički napad Hamasa od 7. oktobra 2023. godine u Gazi, u kojem je ubijeno oko 1.200 civila i pripadnika bezbjednosnih snaga Izraela, a 250 ljudi zarobljeno i odvedeno kao taoci, bio je casus belli za novi rat. Izrael je već vodio četiri vojna pohoda na Gazu – 2008, 2012, 2014. i 2021. godine.
Ovoga puta Benjamin Netanjahu iskoristio je Hamas kao povod za brutalnu odmazdu, prije svega prema Palestincima u Gazi, ali i na Zapadnoj obali.
Još u martu 2019. izraelski premijer izjavio je: „Svako ko želi da osujeti uspostavljanje palestinske države mora podržati jačanje i prebacivanje novca Hamasu.“ Predsjednik države Isak Hercog, izjavom da „nema nevinih u Pojasu Gaze“, jasno je nagovijestio da će se rat voditi više protiv tamošnjih civila nego protiv Hamasa.
Za one manje upućene – Pojas Gaze dugačak je 41 kilometar, širok 10 kilometara, na njemu živi oko dva miliona ljudi i predstavlja jednu od najnaseljenijih oblasti na svijetu.
Do dana današnjeg niko sa sigurnošću ne može tvrditi šta je Hamas želio da postigne ovim napadom. Posebno ako se zna da je rat protiv Izraela, u ovim okolnostima, zapravo borba „praćke i tenka“.
Moguće je da je namjera bila da se zaboravljeno palestinsko pitanje vrati na međunarodnu scenu. Možda da se zaustavi proces normalizacije odnosa arapskih zemalja, prije svih Saudijske Arabije, sa Izraelom. Vrlo vjerovatno da je Hamas otmicom izraelskih civila htio da izdejstvuje razmjenu za 4.500 Palestinaca koji se nalaze u izraelskim zatvorima. Ili pak da sebe legitimizira kao jedinog pregovarača pred međunarodnom zajednicom.
Šta god da je u pitanju, sa moralnog, političkog ili vjerskog aspekta, radi se o neprihvatljivom i krajnje kontraproduktivnom činu. U konačnom, ljudi se u politici ne vrednuju po namjerama, već po posljedicama.
A posljedice su katastrofalne – preko 65.000 ubijenih Palestinaca, od čega 70% čine žene, djeca i starci. Tu su i desetine hiljada ranjenih, protjeranih, kao i razorena infrastruktura u Pojasu Gaze.
UN komisija za istragu (COI) iznijela je 16. septembra ove godine zaključak da je Izrael počinio genocid u Gazi, navodeći i „izjave zvaničnika“ kao direktan dokaz genocidne namjere.
Netanjahu je imao i lični razlog za otpočinjanje novog rata u Gazi. Prije toga već je bio suočen sa desetinama hiljada ljudi na ulicama koji su protestovali protiv njegove autokratske i neuspješne vladavine. Zbog korupcionaških skandala više je vremena provodio u sudnici nego u premijerskom kabinetu. Svoj opstanak na vlasti jednostavno je izjednačio sa svojom slobodom.
U ratu sa „tradicionalnim neprijateljem“ Netanjahu je vidio spas. Naročito kada dobijete direktan povod za odmazdu. Napoleon je govorio: „Kad protivnik pravi greške, ne smetaj mu.“
Izraelska vlada, ali i dobar dio međunarodne javnosti pokušali su da stvore percepciju da je palestinsko-izraelski sukob započeo 7. oktobra 2023, zanemarujući uzroke ovog problema i posljedice višedecenijske represije koju su izraelske vlade, i desničarske i ljevičarske, sprovodile prema Palestincima.
Naime, prije više od 100 godina, tačnije 1917, Velika Britanija – koja je tada upravljala Palestinom – obećala je cionističkom pokretu državu na mjestu gdje su više od 90% stanovništva činili palestinski Arapi.
Do 1947. broj jevrejskih stanovnika povećao se na 33%, ali su bili vlasnici samo 6% zemlje. Danas Izrael kontroliše 78% teritorije Palestine. Preostalih 22% podijeljeno je na okupiranu Zapadnu obalu, opkoljenu Gazu i Istočni Jerusalim.
I tih 22% je, za Netanjahua, previše. On želi Palestinu bez Palestinaca – teritoriju bez Arapa. Ili, u najboljem slučaju, sa onoliko Arapa koliko su u demografskom i političkom smislu tek statistička manjina.
Ovaj rat pokazao je da ni to nije konačan cilj, već stvaranje „Velikog Izraela“, od Eufrata u Iraku do Nila u Egiptu. Od početka sukoba u Gazi, izraelska vojska intervenisala je u Libanu, Siriji, Jemenu, Iranu i Kataru, a sve pod istim izgovorom da “juri terorističke organizacije i njihove vođe”. Bez ikakvih reakcija ili osuda zbog kršenja međunarodnog prava. Samo je Izraelu to dozvoljeno, drugi bi već bili bombardovani.
Vlada u Tel Avivu računa na svoju vojnu, ekonomsku i političku superiornost u odnosu na susjede. I, što je najvažnije, računa na moćne saveznike u svijetu – prije svih na SAD. Samo za godinu dana Amerika je isporučila Izraelu vanredne pomoći u vrijednosti 17,9 milijardi dolara. Naravno, Tramp to ne radi iz nekakvih moralnih ili emocionalnih razloga već zbog tretiranja Izraela kao strateškog, ključnog i pouzdanog saveznika na Bliskom istoku.
Zbog toga Izrael može da vodi rat sa Palestincima, koji ga na dnevnom nivou košta 269 miliona dolara. A još stiže i politička podrška sa mnogih međunarodnih adresa. Sa drugih dolazi glasna šutnja. Što je za Netanjahua sasvim dovoljno.
Ursula fon der Lajen vrlo je gorljiva kada je u pitanju rusko-ukrajinski rat, ali ne i kada treba osuditi Izrael. Prvo je popularno, drugo je rizično – za rejting, naravno.
Zbog svega toga, palestinsko pitanje gurnuto je pod tepih. Od jednih su zaboravljeni, od drugih napušteni, od trećih otpisani. Arapi su sve ravnodušniji, a Zapad sve licemjerniji.
Ujedinjene nacije i druge multilateralne organizacije ostaju impotentne. Od 1948. do danas, u Generalnoj skupštini i Savjetu bezbjednosti UN donijete su 484 rezolucije posvećene palestinskom pitanju. Nijedna nije implementirana.
Nažalost, sudbina Palestinaca nije više moralno pitanje za svijet, niti otvorena rana za Arape. Prije bi se moglo reći da za mnoge postaje teret. Nemoć, neznanje i nezainteresovanost arapskih režima poprimaju hronični karakter.
Više je propalestinskih protesta održano u Španiji ili Irskoj nego u mnogim arapskim zemljama. Na zločine i dešavanja u Gazi uglavnom se reaguje saopštenjima u kojima se pazi da se ne uvrijedi Izrael i ne naljuti Tramp.
Arapski vladari, i republikanski i monarhijski, kao i većina drugih muslimanskih lidera, tretiraju Palestince kao „siromašne rođake sa sela”.
Zbog vlastite javnosti i straha od novog „Arapskog proljeća“, trude se da ostave utisak empatije i solidarnosti sa Palestincima – ali da to ne bude nauštrb ekonomske, trgovinske i svake druge saradnje sa Izraelom, i naročito SAD.
I mnogo prije rata u Gazi, arapski režimi (izuzev Katara) značajno su smanjili, a neki i ukinuli pomoć za finansiranje Palestinske samouprave, na šta su se obavezali.
Na nedavnom zasjedanju Generalne skupštine UN, tokom govora Benjamina Netanjahua, skoro dvije trećine delegacija napustilo je salu u znak protesta. Ali ne i delegacije Bruneja, Džibutija, UAE, Maroka, Malija, Albanije, Gvineje, Azerbejdžana, Bangladeša i Bahreina – dakle, arapskih i muslimanskih zemalja.
Izrael trenutno ima diplomatske odnose sa šest arapskih država (Egipat, Jordan, UAE, Maroko, Bahrein i Sudan). Namjera Tel Aviva je da normalizuje odnose sa što više arapskih zemalja bez spominjanja palestinskog pitanja kao uslova za tu normalizaciju.
Prije nepuna tri mjeseca Egipat je potpisao gasni sporazum sa Izraelom u vrijednosti od 35 milijardi dolara. Trgovina sa drugim zemljama na Bliskom istoku odvija se istim intenzitetom, paralelno sa genocidom koji se vrši u Gazi.
Za to vrijeme arapski vladari šalju humanitarnu pomoć, a vlade zapadnih zemalja „peru“ svoju savjest priznanjem Palestine. Međutim, prestanak ubijanja je sada važniji od simboličnog priznanja. Evropa za to nema snage, SAD nema volje, a Arapi ni jedno ni drugo.
Britanski novinar Džonatan Kuk s pravom konstatuje: „Palestinci su ogledalo u kojem se vidi sav cinizam Zapada. Zato Zapad toliko mrzi to ogledalo.“
Vrhunac zapadnog licemjerja ogleda se u sporazumu o rješenju krize u Gazi, koji su nedavno postigli Donald Tramp i Benjamin Netanjahu. U prevodu, dogovor o Palestini – bez Palestinaca. To nije novi prijedlog – stari ultimatum. Ako Palestinci prihvate plan – džaba su ginuli. Ako ne prihvate plan – i dalje će ginuti. Oni mogu da biraju samo između lošeg i goreg. Tako je bilo sa svim dosadašnjim pokušajima i mirovnim ne(sporazumima).
Kako je svojevremeno zaključio južnoafrički biskup i nobelovac Dezmond Tutu: „Izrael neće pronaći sigurnost kroz ugnjetavanje Palestinaca. Nepravda nikada ne može donijeti mir.”