Na Pešterskoj visoravni, među pričama koje se prenose uz kahvu i pogled na planinske puteve kojima su nekada prolazili kamioni puni robe, žive sjećanja na ljude i vremena koja su obilježila Sandžak. Jedan od onih koji je svoj radni vijek proveo na drumovima Balkana je Huzeir Avdović iz sela Jezgroviće kod Ribarića, čovjek koji je više od četiri decenije bio vozač i svjedok jedne epohe.
U razgovoru za jednu emisiju, Avdović se prisjetio života koji je proveo radeći u transportu i poljoprivredi, ali i ljudi koji su ostavili dubok trag u njegovom sjećanju. Huzeir Avdović kaže da je veliki dio života proveo radeći kao vozač kamiona, dok je paralelno održavao domaćinstvo i brinuo o porodici.
„Radio sam 12 godina u firmi Rama Sadik iz Prištine, a zatim 22 godine u Saint-Jacques-Transu. Ukupno sam skoro 40 godina bio vozač. Uz to sam radio i poljoprivredu, jer je porodica morala da se izdržava“, prisjeća se Avdović.
Život vozača, kako kaže, nije bio lak. Putovanja su trajala danima, odgovornost za robu bila je ogromna, a svaka greška mogla je skupo da košta.
„Natovariš robu, često i ne znaš šta su ti sve stavili u kamion. Ako nešto nestane – vozač mora da plati. Disciplina je bila velika, posebno u transportnim firmama u kojima smo radili“, govori Avdović.
Pored napornog posla, Huzeir je morao da vodi računa i o porodici. Njegova supruga godinama je bila bolesna, zbog čega je odgovornost za kuću i djecu uglavnom bila na njemu.
„Žena mi je bila bolesna 21 godinu, pa sam morao da radim i za kuću i za djecu. Imam dvije kćerke – jedna je učiteljica, druga vodi butik u Tutinu. Sinovi su danas u Njemačkoj, a kćerke su udate“, kaže Avdović.
Uprkos teškim okolnostima, ponosan je što su djeca izrasla u vrijedne ljude. Govoreći o starim danima transportnih preduzeća u Sandžaku, Avdović posebno ističe disciplinu i odnos prema radu. Prisjeća se i ljudi koji su vodili firme i ostavili snažan utisak na radnike.
„Bio je to tim snova. Sabra Bejtović, direktor, bio je čovjek koji je znao da vodi posao i radnike. Tražio je disciplinu i poštenje – da se radi i da niko ne krade. To je bilo najvažnije“, priča Avdović.
Posebno emotivno govori o čovjeku kojeg naziva „Reka“.
„Reka je bio legenda. I umro je kao legenda, tako mi Boga. Takvi ljudi se danas rijetko rađaju“, kaže Avdović.
Vozački život nosio je i velike rizike. Avdović se prisjeća vožnji kroz planinske klance Crne Gore i Kosova, gdje je svaki kilometar zahtijevao maksimalnu koncentraciju.
„Spuštao sam se niz Moraču, niz Kulu… vozio sam svuda – po Crnoj Gori, Kosovu, Srbiji. Jednom me bolest uhvatila baš dok sam vozio niz Moraču. Ne čujem motor, samo gledam instrumente i držim volan. Jedva sam stigao dole“, prisjeća se.
Iako je veći dio života proveo za volanom, Avdović kaže da mu je jedan period ostao posebno drag – služenje vojnog roka.
„Najljepši dio života proveo sam u vojsci. Tamo sam bio vozač u špediterskoj jedinici. Tri puta sam bio pohvaljen i nagrađen odsustvom od mjesec dana“, kaže kroz osmijeh.
Danas, u poznim godinama, Huzeir Avdović često se prisjeća vremena kada su se ljudi okupljali pored jezera, razgovarali o poslu i životu i kada je, kako kaže, riječ imala veću težinu nego danas. Njegova priča svjedoči o generaciji Sandžaklija koja je život provela radeći teško, često daleko od kuće, ali uvijek sa željom da obezbijedi bolju budućnost svojoj djeci. Pogledjate tv prilog ispod teksta.
„Rad, disciplina i poštenje – to je ono što nas je držalo“, poručuje Avdović.