RIFAT BURDŽOVIĆ – TRŠO / “SUDBINA”

925

„Šta ti je, sine, te tako bolno jecaš?“
Pitaše ga mati.
„Zašto snužden ideš, putem uvek klecaš?
Tvoja duša pati?“
„Zabrinut sam, majko, skoro moram ići,
Tebe mi je žao!
Sudbina me čeka, sad će po me stići.
Ja je nisam zvao.“
„Kakva sudbina, sine? Ti pri sebi nisi!
O čemu to zboriš
Da ostaviš majku? Oh, bolestan ti si.
Sav u vatri goriš!“
I oboje dugo plakali su tako…
Već noć padat poče,
Hujao je vjetar, sad snažno, sad lako.
Mrko i bez riječi, sin se tada diže,
S vrata sudba ćuti
„Čekaš li me sestro“ Ti prebrzo stiže,
Mučni su nam puti.“
Sa strahom i jezom mati u mrak gleda,
Pruža ruke tamo,
„Je l’ to sudba, sine, što se vidjet ne da?
„Ja je vidim samo.“

FB Fatih Hadžić




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *