Rizvan Mulić iz sela Gujiće na Pešteri danas živi spokojan život u poznim godinama, nakon što je desetljećima radio i putovao po svijetu. Njegova životna priča svjedoči o snazi, upornosti i mudrosti stečenoj kroz brojna iskustva, od građevinskih poslova u Saudijskoj Arabiji do života u Americi i Njemačkoj.
- „Zdrav sam, dobro sam, lijep život imam. Najbolji sad postarao. Dok sam bio mlad, dosta sam bio mučenik“, priča Mulić dok sjedi ispred svoje kuće, s pogledom na beskrajne pešterske pejzaže.
Kao mladić, napustio je rodni kraj u potrazi za boljim životom. Radio je kao građevinac širom Evrope i Bliskog istoka, od Bugarske do Saudijske Arabije. Iskustvo ga je odvelo i na Zapad, gdje je dugi niz godina proveo radeći na crno u Njemačkoj i Švicarskoj. Ipak, najdublji trag u njegovom životu ostavila je Amerika.
- „Dugo godina bio sam u Americi, kod kćerke. Skoro deset godina. Imam i američko državljanstvo, ali sad je već propalo jer sam stao, ne idem više“, kaže Mulić.
Obišao je 14 američkih saveznih država, boravio u Kentuckyju, Torontu, putovao do Kanade gdje mu je rođak radio. Upoznavao je ljude različitih kultura, radio na aerodromima i u raznim zanatima. Ali, kako kaže, nigdje nije pronašao toplinu doma kakvu ima na Pešteri.
Nakon godina provedenih u svijetu, donosi sudbonosnu odluku – da se vrati u rodni kraj. Smatra da starost treba dočekati među svojima, u zemlji gdje se poštuju tradicija i vjera, i gdje su dženaze ispraćene s dostojanstvom.
- „Tamo na Zapadu, smrt dolazi našim ljudima, ali nema dženaza kakve su ovdje. Ako si imao firmu, samo radnici dođu, nije važno koje su nacije. Shvatio sam da pod starost trebam da se vratim u svoje mjesto, pa i ovdje da umrem“, iskreno priča Mulić.
Njegov povratak bio je motiviran i bolešću supruge, ali i osjećajem da je u rodnom kraju sreća jednostavnija i iskrenija.
Danas, Mulić uživa u jednostavnom seoskom životu. Njegov sin drži oko 40 krava, zemlja se obrađuje, a priroda nudi neprocjenjiv mir.
- „Gore na Braćaku, gdje sam rođen, hladnije je, divljina je veća, nema voća, nema povrća. Ovdje u Gujiću, sve se zeleni, priroda je pitomija. Kad dođe proljeće, jedna je milina gledati kako sve behara“, priča s osmijehom.
Iako je cijeli svijet prošao „bez velike škole“, Mulić danas ne žali ni za čim. Ima šestero djece, dvadesetero unučadi i četvero praunučadi. Njegova djeca žive širom svijeta – u Americi, Njemačkoj, Švicarskoj i Sjenici – ali on je siguran da je njegov dom zauvijek ovdje, na Pešteri.
„Nema ništa bez Sandžaka“, zaključuje mudro Rizvan Mulić, čovjek koji je cijeli život tragao za boljim životom, da bi ga na kraju pronašao tamo gdje je sve i počelo – među svojim ljudima, na svojoj zemlji. Pogledajte tv prilog ispod teksta.