U vremenima kada se autoritet sve češće mjeri galamom, a poštovanje strahom, sjećanje na Rizvana Rešovića podsjeća nas kako izgleda kada red i zakon imaju ljudsko lice. On nije bio samo načelnik policije u Tutinu – bio je stub zajednice, tih, dostojanstven, pravedan. Ime Rizvana Rešovića stariji Tutinci i danas izgovaraju sa poštovanjem, a mlađi bi tek trebalo da ga upoznaju.
Ulice Tutina pamte njegov korak, a narod njegov pogled – nije morao da viče niti da prijeti. Dovoljno je bilo da stane – i sve bi došlo na svoje. Bio je simbol sigurnosti, ali i bliskosti; onaj koji zna da sluša, ali i da kaže kad treba. Nije tražio poštovanje – zaslužio ga je.
No, ono što ga čini još većim jeste njegova tiha strast – očuvanje prošlosti. U svojoj porodičnoj kući na Ibarskoj ulici godinama je s ljubavlju i pažnjom skupljao predmete koji svjedoče o životu u Sandžaku: stare lampe, alatke, satove, posuđe, dokumente, knjige, sablje, tespije, ukrase i slike. Njegov dom je postao tihi muzej, skromno svetilište pamćenja jednog naroda i njegovih vrijednosti.
Na fotografiji koja se čuva u porodičnom albumu vidi se Rizvan – sjedi za stolom prekrivenim starim predmetima, a iza njega zid prepun tradicionalnih bakrenih tanjira, sećija, ćilima i porodične istorije. U ruci drži staru sekirom – kao da poručuje: “Ovo nismo zaboravili.” Pogled ozbiljan, dostojanstven, ali topao – pogled čovjeka koji zna ko je bio i šta ostavlja iza sebe.
Danas njegovo ime živi kroz sinove i unuke, ljude koji dostojanstveno nastavljaju stazama koje im je utabao – stazama poštenja, reda i brige za zajednicu. I to je ono što velikane razlikuje od ostalih – oni ne odlaze. Oni ostaju u pričama, u legendama, u svakom kamenu čaršije, u starim predmetima koje su svojim rukama sačuvali od zaborava.
Neka nas spomen na Rizvana Rešovića podsjeti da su prave vrijednosti bezvremene – i da su ljudi koji ih nose najsvjetliji svjetionici svakog naroda.
Izvor FB Tutinske priče