Search

„ROŽAJCI SU NAJBOLJI LJUDI NA SVIJETU“ – NATAŠA KANDIĆ, 1999

Svaka nevolja i kriza izvlači iz ljudi ono najbolje i po pravilu stvori jednu posebnu vrstu ljudi. Obično su to ljudi koji u normalnim vremenima žive normalne živote. Nipočemu se ne izdvajaju od drugih ljudi, reklo bi se „obični ljudi običnih sudbina“. Ali, ima nešto u čovjeku što ga drži da i u teškim trenucima ostane čovjek, to je taj kategorički imperativ koji bi trebalo da ima svako od nas. Ovo je priča o, usuđujem se ustvrditi, najboljoj osobini koju čovjek i po Božjem i po Zemaljskim zakonima može da posjeduje, a to je humanost. Naime, ovo je priča o volonterima rožajskog Crvenog krsta i volonterima, uopšte u vrijeme pandemije korona virusa. Da bi se ispričala priča o njima moramo se vratiti nekih 150 godina unazad. Ovo reterniranje je neophodno da bi se pojasnio istorijski kontinuitet rožajske humanosti.

Temelj rožajske humanosti je iskopan na Berlinskom kongresu, „eventu“ koji je skrojio pravila po kojim danas funkcioniše Evropa i svijet. Nastupile su velike promjene, nacrtale su se nove granice koje su promijenile mnoge živote i sudbine. Na Balkanu su stvari postavljene drugačije u odnosu na vrijeme prije Kongresa. Jedan od rezultata je da je Bosna pripala Austrougarskoj carevini zbog čega se dio naroda iz Bosne raselio, odnosno, prešao Teodosijevu granicu i bježeci od „švapske vlasti“ dublje u Tursku tj. u Sandžak i tu se naselio. Tako su se neki obreli i u Rožajama i ovdje žive i dan-danas. Tadašnji Rožajci su ih prihvatili i smjestili. Nema pisanih tragova o tome ali ima istorijske logike. Prezimena su sui generis, ni sa kim u Rožajama nisu u rodbinskim odnosima.

Sljedeća cigla u izgradnji stuba rožajske humanosti je ugrađena kada se 1912. godine Turska povukla sa ovih prostora i kada je „došlo crnogorsko“ i zloglasni krilaši, kako ih je narod zvao. Tada su se mještani „gornjih sela“(Koljeno, Kalače, Seošnica) privremeno, zbog straha od krilaša, preselili u Rožaje, dok se nova država ne konsoliduje i uspostavi novi sistem vlasti na ovom prostoru. I tada su Rožajci pokazali svoj merhamet i empatiju prema tim ljudima.

Nedugo zatim, dolazi novo, još veće zlo. Prvi svjetski rat, rat kataklizmatičnih razmjera. Čitava Evropa je u plamenu. Šala nije kad zarate četiri carstva. Austrougarska napada Srbiju zbog atentata u Sarajevu. Poslije početnih uspjeha srpska vojska je prinuđena da se povlači preko Sandžaka i Kosova u Albaniju. Jedna od linija povlačenja je prolazila kroz Rožaje. Rožajci su iscrpljenu srpsku vojsku prihvatili, nahranili i razmjestili po svojim kućama. Poznata je priča o oficiru srpske vojske koji je ostavio svoju porodicu u Rožaje, jer trebalo je izvesti skoro nemoguće, preći snijegom zatrpane Prokletije i albanske planine i izbiti na obale Jadranskog mora. Kada je prošao rat, Beograđani su jednoj od ulica dali ime „Rožajska“ u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i dobročinstvo Rožajaca.

Sljedeća stanica gdje je Rožaje pokazalo svoju humanost je bila kada je 1943. godine popaljen Bihor, što je za posljedicu imalo egzodus tamošnjeg stanovništva u Rožajama. I tada su Rožajci od svoje sirotinje odvojili i zbrinuli te nevoljnike. A koju godinu prije toga (1941. godine) su zaštitili svoje pravoslavne komšije od albanske vojske koja je okupirala Rožaje i vršila vojnu i civilnu vlast dok je rat trajao. U sistemu vrijednosti tada, a nadam se i danas, važilo je pravilo: „Dok si pod mojim krovom , ja odgovaram za tebe, i glavom i obrazom“. Ko poznaje gorštačku crtu i mentalitet Rožajaca, ne treba mu dodatno objašnjavati.

Naredna cigla u zidanju vertikale rožajske humanosti je tragedija koja se desila u posljednjoj deceniji XX. vijeka. Većina nas taj „ne ponovilo se“ period dobro pamti, a mnogi ga se sa ogorčenjem i tugom sjećaju. Disolucijom Jugoslavije došlo je do krvavog raspleta koji se reflektovao i na Rožaje. Opet je mikrocentar tadašnjih dešavanja bilo Rožaje. Naime, dobro smo zapamtili proljeće i ljeto 1992. godine i ledeni januar i februar 1993. godine kada je na hiljade ljudi bukvalno istovareno u Rožaje. Bili su to nevoljnici iz Trebinja i Foče. Tada je Rožaje opravdalo naslov iz novina „Rožajci su najbolji ljudi na svijetu“, autorke Nataše Kandić. Čitavo Rožaje je „skočilo“ da zbrine te ljude. Napunile su se kuće, džamije, institucije, fabrike. Sve je bilo otvoreno da se ti ljudi nahrane, smjeste i ugriju. Procjene kažu da je tada stiglo cca. 5000 ljudi. Svaka kuća u Rožajama je otvorila svoje srce i vrata. To vrijeme je obilježio jedan „običan čovjek obične sudbine“, rožajski berberin Jusuf Fazlić i njegova porodica. Poznato je junastvo rah. Juke koji je „zaradio dženet“ usvajajući dva, tek prohodala, dječaka-jetima, čiji su roditelji stradali u Foči i koje je neko strpao u autobus za Rožaje. Koristim ovu priliku da predložim lokalnoj vlasti da ustanovi nagradu za humanost pod imenom „Jusuf Fazlić. Siguran sam, da Jusuf nije prvi koji je tako nešto uradio. Humanih ljudi u Rožajama oduvijek bilo, ali naša stara boljka je da ništa ne zapisujemo već pamtimo, a pamćenje je vrlo relativna i nestabilna kategorija. Dakle, o junaštvu Jusufa Fazlića je sve napisano i dokumentovano i taj slučaj treba da predstavlja nultu tačku rožajske humanosti.

Posljednje godine XX. vijeka, raspad Jugoslavije se preselio tik uz granicu Rožaja, tj. na Kosovo. Ovo je bilo novo iskušenje za stanovnike ovog grada. Opet su Rožajci pokazali svoju veličinu i merhamet. Naime, nepregledne kolone Kosovara, a ponajviše Pećanaca, bježeći od rata i spasavajući glave, išlo je preko Kule tražeći spas u Rožajama. Rožajski momci su rizikujući svoje živote išli na Kulu i dovozili ljude i kompletne porodice koji su pješke u ekstremno hladnim uslovima išli uz Jeleč kako bi se domogli Rožaja. U Rožajama su svi zbrinuti i individualno i institucionalno. U jednom momentu u gradu je bilo najmanje Rožajaca, jer su mnogi zajedno sa svojim porodicama zauzeli rezervne odbrambene položaje na Baščarsiji. Interesantno. Mnogi od njih danas su na vrlo istaknutim položajima na koje su došli lobiranjem i klijentelizmom, kolokvijalno kazano – snalažljivošću, vezama i pretrčavanjima iz stranke u stranku. Varaju se ako misle da im je to „herojstvo“ Rožaje zaboravilo. Čovjek zaboravlja ali ljudi pamte. Tada je čak i država Crna Gora položila ispit humanosti.
Bili su ovo primjeri gdje je Rožaje opravdalo atribut „musafirske kuće“. Posljednje „mirodopsko“ iskušenje koje je snašlo planetu Zemlju, pa i Rožaje, je pandemija COVID-19 ili korona virus koja je okupirala javni prostor i izazvala ekonomski i socijalni kolaps u čitavom svijetu. O tom možemo da svjedočimo svi. Zatvorene granice, zabrana kretanja u grupama, prestanak međugradskog saobraćaja, policijski sat – sve su to mjere koje je predložila struka a vlast prihvatila i sprovela. Život na koji smo navikli je nestao. Odjedanput nove okolnosti i novi strahovi. Odjedanput su u prvi plan isplivali epidemiolozi (čini mi se, najmanje cijenjena specijalizacija u medicini). Ljekari Mugoša , Begić, Lazović, Abdić (njih sam zapamtio) istinski su heroji u korona eri. Oni su nam otvorili oči i upoznali nas sa opasnošću koja se nadvila nad čitavim svijetom. Naravno, oni su samo vrh ledenog brijega. Iza njih stoji čitav zdravstveni sistem Crne Gore sa stotinama doktora i drugog medicinskog osoblja koje stoji na prvoj liniji odbrane od ove globalne pošasti. Za sada rade dobar posao, svaka čast.

Da se vratim na početak priče o običnim ljudima običnih sudbina, tj. ljudima koji ovih dana „špartaju“ rožajskim ulicama, mahalama i selima, dijeleći pomoć preko Crvenog krsta i drugih humanitarnih organizacija siromašnim porodicama. Dakle, o volonterima koji nesebično i bez ikakve naknade nastavljaju pisanje humane (merhametli) istorije Rožaja. Volonteri Crvenog krsta su od početka pandemije podijelili preko hiljadu paketa hrane siromašnim porodicama, osobama sa invaliditetom i ženama žrtvama nasilja u porodici. Ponavljam, porodicama bez obzira na sve naše različitosti, jer da je drugačije, ovo ne bi bila priča o humanosti nego o sramoti. Faktografski to izgleda tako suhoparno, reklo bi se, ali ti momci su obavili dobar posao. Stići u više od hiljadu kuća sa minimalnom zaštitnom opremom u trenutku kada je korona bukvalno blokirala čitav svijet je vrlo rizično. Svi volonteri imaju svoje porodice koje su svojim radom doveli u veliku opasnost, koju smo, srećom, izbjegli.

Ovaj tekst nema nikakvu ambiciju sem da ostane pisani trag o korona eri. Budući da je u trenutku pisanja ovog teksta virus oslabio, situacija na terenu je puno bolja. Ipak, to ne treba da nas zavara, jer struka govori da svaka pandemija ima više udarnih talasa. Sljedeći se očekuje krajem godine. Prvi korona talas je bio nesto poput generalne probe koja je bila jako uspješna.

Vrh lokalne izvršne vlasti i čovjek koji rukovodi i koordinira radom, i u konačnom kontroliše krizu, predsjednik opštine, donio je jedan novi manir u svom predsjednikovanju. Naime, predsjednik Rahman Husović dođe sam u posjetu volonterima ne vodeći za sobom „evet efendije“ koji su tu da se samo uslikaju. Vidi se da je čovjek sa integritetom. Tako to treba i to je normalno. Predsjednik na taj način pokazuje prvo ličnost, pa tek onda funkciju. Ličnost ostaje da je ljudi pamte, funkcije su prolazne i vremenom postanu samo statististički podatak.
Da bi priča o humanosti bila kompletna moraju se pomenuti i ostale institucije koje, godinama, ugrađuju cigle u stub rožajske humanosti. Prije svih je to Islamska zajednica u Crnoj Gori, tj. Medžlis Islamske zajednice Rožaje (koji je u korona eri podijelio blizu 1000 paketa pomoći u vrijednosti cca. 20.000 eura) i DD Merhamet (društvo koje kontinuirano, više od tri decenije sa prekidima, pruža pomoć u hrani i odjeći licima u stanju socijalne potrebe). Takođe, u kontekstu pomaganja siromašnima mora se pomenuti KHC Izvor koji su formirali dvojica entuzijasta 2011. godine i koji vodeći se načelom „Vaše malo je nekom dosta“ pomažu ljudima slabog imovnog stanja, novčano i u hrani, a naročito u Mubarek mjesecu Ramazanu, dijeleći na stotine juftara. KHC Izvor je u korona eri podijelio par stotina paketa pomoći u hrani i mesu. Zatim, vrlo je aktivan Humanitarni fond Rožaje koji je u dosadašnjem radu donirao oko 1500 paketa hrane i stotinak kurbana najširomasnijim porodicama. Na kraju tu je i KHC Hajrat koji je dosada podijelio oko 230 paketa pomoći najugroženijim kategorijama stanovništva.

Tokom pisanja ovog teksta imao sam dilemu da li da objavim imena volontera ili ne, na kraju sam odlučio da ih ne objavljujem. Dočekala me klasična antiteza, objavljivati njihova imena i tako ih reklamirati ili raditi za sevap i u ime Allaha, znači anonimno, i odlučio sam – nema imena. Znajući da ima još pojedinaca i institucija koje rade isti posao, ali rade da se ne znaju njihova imena i u skladu sa, da parafraziram, onom čuvenom „Kad daješ lijevom rukom, desna ne smije to da vidi ili zna“ ili u slobodnom prevodu „Daješ, pomažes i ćutiš o tome“, jer, drugi ljudi ne treba to da znaju. Dovoljno je da zna ko treba da zna, a to je Gospodar svjetova i naš stvoritelj.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.