Rožaje se posljednjih godina pretvara u neobičan paradoks: dok industrija odumire, a mladi masovno odlaze u inostranstvo, kockarnice niču na svakom koraku. U gradu koji nema nijednu veliku fabriku, danas radi više od dvadeset kockarnica i kladionica – broj koji je u odnosu na broj stanovnika među najvećima u Crnoj Gori i šire. Dok grad traži načine da oživi privredu i otvori nova radna mjesta, kockarnice rade bez zastoja. Prema nezvaničnim podacima iz 2017. godine, Rožajci su mjesečno trošili između 300.000 i 350.000 eura na igre na sreću, što znači da je iz džepova građana svake godine odlazilo više od tri miliona eura. Novac koji bi mogao biti uložen u razvoj, ostaje u prostorijama bez prozora – mjesto gdje se ulazi sa nadom, a izlazi sa izgubljenim vremenom, novcem i porodičnim mirom.
Građani već godinama upozoravaju na razorne posljedice. Porodice se raspadaju, brakovi pucaju, djeca odrastaju gledajući blještave natpise kazina tik pored škola i vrtića. “Vodimo djecu u vrtić, a pet metara dalje je kazino. Šta im time poručujemo?”, pitaju se roditelji. Bivši zavisnici svjedoče da su prostorije kockarnica namjerno dizajnirane tako da zadrže igrača što duže – bez prozora, sa jakim svjetlima i iluzijom stalnih dobitaka. Mnogi su u Rožajama i okolnim gradovima izgubili domove, imovinu, pa čak i članove porodice. Jedan slučaj iz Berana svjedoči o čovjeku koji je izgubio kuću na kocki, nakon čega je njegov otac doživio srčani udar i preminuo kada je čuo šta se dogodilo. Slične sudbine dijele i mnogi Rožajci, a pojedini uspijevaju da se izvuku tek nakon što prodaju preostalu imovinu i potraže stručnu pomoć.
Zbog blizine granice, u Rožaje dolaze i igrači iz drugih sredina, uključujući i Albaniju, a neki među njima otvaraju i vlastite kockarnice. Time se stvara dodatna konkurencija, ali i veći pritisak na lokalno stanovništvo, koje se nalazi u sredini gdje je kocka postala uobičajena pojava. Vjerski službenici upozoravaju da kocka jednako razara kao i svaka druga zavisnost, te da čovjeka “odvaja od porodice, od društva i od Boga”. Mnogi ljudi traže pomoć, ali dok god zajednica ćuti, zavisnici ostaju prepušteni sami sebi. “Kocka je karcinom društva – a karcinom se ne liječi ignorisanjem”, ističu imami i sveštenici koji se godinama susreću s istim problemom.
Zabrinutost raste jer kladionice i kazina niču u neposrednoj blizini škola, vrtića i vjerskih objekata, iako zakon jasno propisuje minimalnu udaljenost. U Rožajama se to pravilo gotovo nigdje ne poštuje. Građani tvrde da institucije godinama žmure na širenje ove djelatnosti, dok tzv. “lobby kockarnica” raste i jača. “Ne možemo ostaviti naš grad ljudima koji žele da usisaju posljednji cent iz čaršije. Ovo je jedina čaršija koju imamo”, poručuju mještani.
Rješenje vide u primjeni zakona, zatvaranju kockarnica u školskim zonama, jačanju kontrole i zajedničkom djelovanju roditelja, nastavnika, vjerskih institucija, lokalne uprave i policije. “Ako ne možemo zatvoriti kockarnice, možemo barem prestati da im dajemo novac. Kad niko ne bi išao u njih, same bi se ugasile”, smatraju građani koji traže hitnu reakciju nadležnih. Sve dok se problem ne prepozna kao društveni prioritet, Rožaje će nastaviti da živi u realnosti u kojoj se lakši put do novca pretvara u najskuplju životnu grešku.