U vremenu kada su se ljudi mjerili riječju, poštenjem i spremnošću da zaštite slabijeg, u Rožajama je živio čovjek čije se ime i danas izgovara sa posebnim poštovanjem – Šabo Luboder. Njegova priča nije samo dio porodičnog ili lokalnog sjećanja, već svjedočanstvo o vremenu u kojem su čast i ljudskost bile važnije od svega.
Na Bandžovom brdu, iznad Rožaja, i danas stoji Šabova kula – nijemi svjedok burnih vremena, ali i simbol dostojanstva i zaštite. Upravo u toj kuli, tokom najtežih ratnih dana 1943. godine, utočište su pronašle porodice koje su bježale pred nasiljem i strahotama rata.
Prema zapisima i sjećanjima koja prenose potomci i hroničari ovog kraja, Šabo Luboder bio je čovjek kojem su vrata uvijek bila otvorena za one kojima je pomoć bila potrebna. Rođen 1907. godine, odrastao je u vremenu kada se riječ poštovala više od pisanog ugovora, a obraz i čast bili najveće bogatstvo čovjeka.
Bio je poznat kao trgovac, ali i kao domaćin koji nikada nije okretao glavu od tuđe nevolje. Ljudi su ga pamtili po dobroti, spremnosti da pomogne i hrabrosti da stane uz nemoćne onda kada je to bilo najteže.
Posebno mjesto u sjećanjima Rožajaca zauzimaju događaji iz Drugog svjetskog rata. Nakon napada na Bijelu Crkvu 1943. godine, kada su oružane grupe iza sebe ostavile stradanje, strah i raseljene porodice, Šabo Luboder i njegovo bratstvo pokazali su ono što je u tim vremenima bilo najvrednije – ljudskost.
Preživjele porodice pronašle su spas upravo u njegovoj kuli na Bandžovom brdu. Tu su bile skrivene, zaštićene i zbrinute dok se situacija nije smirila. Prema predanju, Šabo ih je kasnije lično ispratio do Raške, vodeći računa da bezbjedno stignu na odredište.
Književnik i hroničar Zaim Azemović zapisao je da se upravo u takvim trenucima „kovalo bratstvo i jedinstvo – dijeljenjem prostora, hljeba i spasavanjem ljudskih života“.
Ni poslije rata život nije bio lak. Glad i siromaštvo pogodili su čitav kraj, a mnoge porodice borile su se za goli opstanak. Međutim, ni tada Šabo Luboder nije ostao po strani. Donosio je žito iz Kosova i drugih krajeva, prelazeći teške planinske puteve preko Hajle, kako bi pomogao ljudima da prežive najteže dane.
Njegova kula bila je mjesto gdje su utočište nalazili i ugledni gosti i obični putnici, ali i oni koji nisu imali ništa osim nade da će naići na dobrog čovjeka. U narodu je ostao upamćen kao čovjek koji je znao prepoznati nevolju i pomoći bez mnogo riječi.
Smrt ga je zadesila prerano, u 45. godini života, u hotelu „Rožaje“. Iza njega su ostali porodica, bratstvo i kula koja i danas prkosi vremenu, podsjećajući nove generacije na čovjeka koji nije pristajao na nepravdu i zulum.
Priča o Šabu Luboderu danas je mnogo više od istorijskog sjećanja. Ona je podsjetnik da veličina čovjeka ne leži u bogatstvu ili moći, već u tome koliko je bio spreman da zaštiti druge onda kada je to bilo najpotrebnije.
Izvor: Radio Rožaje