U malom selu Žirački Dolac, gdje se vrijeme čini da teče sporije, Sadija Ramović prisjeća se kako je nekada izgledao život na selu. Rođena u porodici seljaka, Sadija je odrasla okružena prirodom i radom, a njene priče danas podsjećaju na vrijednosti i trud koji su obilježavali život prethodnih generacija.
“Seljačka djeca od malena sve nauče. Znali smo kako posijati, kako žeti, kako sve napraviti vlastitim rukama,” kaže Sadija dok opisuje jednostavne, ali ispunjene dane svoje mladosti.
Priča o selu u kojem se udala kao mlada i faktički i odrasla, o bogatim njivama, zelenim livadama i dvjema vodenicama koje su nekada bile centar života sela. Iako se sve to događalo prije nego što se udala i preselila u Žirački Dolac, uspomene na rodni kraj i dalje su žive.
Selo nekad i sad
Sadija objašnjava kako se u to vrijeme u selima sijalo sve što je bilo potrebno za život.
“Pšenica, kukuruz, krompir – sve smo uzgajali. Zemlja je bila plodna, a ljudi vrijedni,” prisjeća se s osmijehom. Iako su dani bili ispunjeni napornim radom, u selima se živjelo složno.
“Svi su jedni drugima pomagali, bilo da se radi o žetvi, gradnji kuće ili nekoj proslavi. Selo je bilo zajednica u pravom smislu riječi,” kaže Sadija.
Danas, dodaje ona, sela su gotovo prazna. Mladi odlaze u gradove, a stari ostaju da čuvaju uspomene na vrijeme kada su sela bila puna života.
Sadijina priča podsjeća nas na jednostavne radosti i vrijednosti koje su oblikovale živote naših predaka. Žirački Dolac, poput mnogih drugih sela, čuva priče o vremenu koje se ne može vratiti, ali koje i dalje živi kroz sjećanja onih koji su ga proživjeli.
Pogledajte cijeli prilog RTV NP ispod teksta.