Da li baš svi dočekuju Novu godinu na isti način? Ima i onih mjesta u Srbiji gdje nikad nije bilo vatrometa, gdje se petarde ne bacaju radi slavlja, gdje vukovi napadaju stoku, ljudi žive potpuno sami. Nemaju novogodišnju rasvjetu, niti posebnu prazničnu trpezu. I želje su im drugačije.
I praznici bi se izgubili u ovom kraju. Umalo i ekipa RTS-a. Umjesto putokaza – samo tragovi vuka.
Poslije 30 kilometara nailazimo na posljednjeg nomada sela Poda. Ukliješten pod planinom Žilindar. Safet Kovačević. Sam. Spreman za zimu.
“Ti ovdje moraš sve da pripremiš, i drva i sve, za pet mjeseci ili bar tri, četiri. Sijeno, šećer, brašno, so, ako nemaš to, onda bolje da ne dočekaš zimu”, priča Safet Kovačević.
Uz sebe, obavezno, ima petarde. Ali ne zbog slavlja i Nove godine.
Vukovi su opasni, mogu da provale da pojedu stoku, vidjeli ste prije. I onda vam pomažu petarde? Plaše se , kako ne, kad pukne ona petarda zvjerka ne zna da li je pukla, petarda, pištolj ili puška. Ona samo zna, kad čuje zvuk, ona bježi, znaš?
“Ovo je opasno, te ne smije ručno, mora od kišobrana starog, ovu cijev sam našao i ovdje malo papirom zaglavio, e sad ja ti moj brale odem ovako iznutra i gledaj ti samo. Ja je ovamo upalim u hodnik, znaš… ne ne ovako to ide…”, dodaje Safet.
Safet živi od poljoprivrede. Društvo mu prave krave, dva teleta, ovce, konji i ždrebe, koje je prije nekoliko mjeseci, napao vuk.
Do čaršije mu treba oko sat i po.
“Do Karajukiće, prošli ste, đe je glavni pijac. Sat i po u jednom pravcu, sat i po nazad. Konjem, ne može da brzo ide”, priča Safet.
Kako kaže, nije se razbolio nikad: “Nikako, ovdje je zdrav vazduh, to je čudo”.
Brvnaricu je sagradio prije 27 godina. Tad se iz Bijelog Polja vratio na svoje imanje. Radio je kao monter za centralno grijanje i rukovalac parnih kotlova.
Na pitanje “je li nekada Djeda mraz bio u kraju”, odgovara sa: “Bože sačuvaj”.
“Nit je bio nit ga poznajemo”, odgovara Safet.
Nema neke posebne novogodišnje želje, osim jedne.
“Ne mogu da vas teretim, ako bi mogli otud da mi pošaljete jednu knjigu. ‘Kapital‘, prvi dio Karl Marks pisao, to bi imao želju, da malo čitam i zanimam se”, kaže Safet.
Članovi ekipe RTS-a su posljednji ljudi koje je Safet, zvani Sajo, vidio u 2019. godini. Kad snijeg, kako i svake godine, napada do vrha ove ograde, ne može se nigdje. Tek kad okopni, u maju, posljednji nomad ovog sela nada se gostima ili će se sam uputiti u varoš.
Želja je Safetu ispunjena: od ekipe Jutarnjeg programa RTS-a dobiće Marksovu knjigu.
(Kurir.rs/RTS/Sanja Dragićević Babić)
