Na obroncima Sandžaka, u selu Jezgroviće kod Ribarića, danas vlada tišina kakva se nekada nije mogla zamisliti. Kuće su razbacane po brdima, livade se još zelene, ali ljudi je sve manje. Mnogi su otišli – u gradove, u Njemačku, Austriju i druge evropske zemlje – a oni koji su ostali čuvaju uspomene na vrijeme kada je selo živjelo punim plućima.
Jedan od njih je Šahim Ramičević, koji sa sjetom govori o promjenama koje su pogodile njegov kraj.
„Jezgroviće je možda jedno od ljepših sela u ovom dijelu Sandžaka, ali migracije nas nisu zaobišle. Mnogo je ljudi otišlo. Pogledajte samo onaj gornji dio sela – tamo više skoro niko ne živi“, kaže Ramičević.
Danas u selu stalno živi oko četrdeset domaćinstava, dok se tokom proljeća i ljeta vraćaju vikendaši, ljudi koji su nekada odavde otišli, ali još uvijek žele da sačuvaju vezu sa rodnim krajem. Jezgroviće je nekada bilo poznato po razvijenom stočarstvu. Gotovo svaka kuća držala je krave ili ovce, a život se odvijao oko polja i pašnjaka. Sve se promijenilo nakon izgradnje jezera krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka.
„Jezerski pojas od Ribarića do Dragočevskog mosta praktično je zauzet. Ljudi su ostali bez paše i bez pristupa vodi. Stočarstvo je počelo naglo da nestaje“, objašnjava Ramičević.
Danas u selu jedva da ima pedesetak grla goveda ili ovaca, dok samo nekoliko domaćina drži veća stada.
„Imamo dvojicu dobrih domaćina koji drže po deset ili dvadeset krava. Nas ostali držimo po dvije ili tri – koliko možemo“, dodaje on.
I oni koji su ostali u stočarstvu često se suočavaju sa problemom tržišta. Otkup mlijeka zavisi od dolaska otkupljivača, a to nije uvijek sigurno.
„Ako čovjek ima dvadeset krava, a otkupivač ne dođe, mora baciti i do pet stotina litara mlijeka. To je veliki gubitak za svakoga“, kaže Ramičević.
Teške godine dodatno su pogodile ovaj kraj nakon što je ugašena fabrika u Ribarićima, koja je devedesetih zapošljavala oko 150 radnika.
„Privatizacija je sve uništila. Fabrika je propala i ljudi su ostali bez posla. Od tada se samo govori da će se nešto otvoriti, ali se ništa ne dešava“, priča on.
Razvoj ovog kraja počeo je tek sedamdesetih godina, kada su izgrađeni putevi koji povezuju Novi Pazar, Kosovo i Crnu Goru.
„Do tada je ovdje bilo pravo preživljavanje. Tek kada su putevi napravljeni, ljudi su počeli odlaziti u inostranstvo, negdje od 1971. godine pa nadalje“, prisjeća se Ramičević.
Taj odlazak nikada nije stao. Poput mnogih porodica iz Sandžaka, i njegova djeca danas žive daleko od rodnog sela. Kćerka radi kao medicinska sestra u Gracu u Austriji, jedan sin je profesor u Tutinu, dok mlađi živi sa porodicom u Njemačkoj, u Nirnbergu.
„Supruga i ja smo ostali ovdje. Dobro smo, hvala Bogu, ali čovjek se pita dokle će selo ovako opstati“, kaže on.
Ramičević posebno ističe da su nekadašnje generacije živjele drugačije.
„To je bila prava porodična harmonija. Nije bilo lako – radilo se kosom, srpom, po cijeli dan – ali se sve dijelilo. Ljudi su živjeli zajedno i pomagali jedni drugima.“
Njegov otac, šumski radnik koji je penziju stekao u Makedoniji, nikada nije propuštao ramazanski post, čak ni u najtežim poljoprivrednim radovima. Koliko su uslovi života nekada bili skromni pokazuje i činjenica da su Jezgroviće struju dobile tek 1982. godine.
Danas, uprkos modernim tehnologijama i putevima, najveći problem sela nije infrastruktura – već odlazak ljudi.
„Ako se ne uloži u sela i ako ljudi ne dobiju sigurnost za život i rad, teško da će se iko vratiti. Ovako, selo polako nestaje“, poručuje Ramičević.
Priča iz Jezgrovića zapravo je priča mnogih sandžačkih sela – mjesta gdje su nekada odzvanjali glasovi djece i rad na poljima, a danas ostaju samo sjećanja onih koji su odlučili da ostanu.