BAĆICA / TUTIN – Na surovim prostranstvima Pešterske visoravni, gdje su zime duge, a ljudi čvrsti poput kamena, živi Salih Makić, starina koji je 28. novembra zakoračio u 92. godinu života. U selu Baćica, nadomak Tutina, poznat je kao čovjek koji je kroz život prošao i dobro i zlo, ali vjeru nikada nije ostavio.
„Sve sam zapamtio, i dobro i loše. A sad, u ovu duboku starost, mnogo toga zaboravljam“, kaže Salih smireno, dok prisjeća listove svoje prošlosti.
Godine su učinile svoje – sjećanje ponekad oslabi, imena izblijede, događaji se pomiješaju. Ali ono najvažnije, kaže, nikada nije zaboravio: namaz i post.
„Klanjam normalno. Moj otac je do pred kraj života klanjao sjedeći, nije mogao da stoji. Ja još mogu“, priča Salih s ponosom.
Post je, dodaje, počeo još kao dječak. „Sa 12 godina je po šerijatu obaveza. Od tada sam postio svaki Ramazan. Nijedan dan nisam propustio. Ako baš ne moram, žao bi mi bilo da mi Ramazan prođe.“
Čak i kada je služio vojsku i nije mogao postiti, po povratku je nadoknadio propuštene dane. „Odužio sam i Ramazan i sve“, kaže kratko, ali odlučno.
Ono što posebno iznenađuje jeste njegovo zdravlje. Salih tvrdi da ne pije nikakve redovne terapije.
„Doktor me pitao pijem li tablete. Rekao sam – ne pijem nikakve. Samo ako me nešto zaboli, ali redovno – jok“, govori kroz blagi osmijeh.
Hoda samostalno, kreće se po selu, a tek poneka uzbrdica ga umori. „Mogu da hodam dobro. Malo me uzbrdo zamori, ali ide“, kaže. Salih nikada nije bio čovjek koji je tražio lagodan život. Bio je i ostao seljak. Radio je na imanju, držao stoku, dijelio sudbinu Pešteri.
„Nije imalo kuće da nije držala stoku. Neko manje, neko više. Od toga se živjelo“, prisjeća se.
- Kratko je, kao mladić, boravio u Beogradu, ali ga je život brzo vratio na rodnu grudu. Nakon podjele imanja sa braćom, ostao je na svome i radio koliko je mogao. Od četvorice braće, danas je ostao gotovo sam. Dvojica su preselila u dubokoj starosti, jedan mlađi brat je oslabljen. Dvije sestre su takođe preminule. „Sve je to pomrlo“, kaže tiho.
Iako priznaje da ga godine sustižu i da ponekad zaboravi i najbliže stvari, jedno ne zaboravlja – obavezu prema Bogu.
„Ako ne moram, čovjek nije dužan. Ali ako mogu – hoću da postim. Žao bi mi bilo da mi prođe Ramazan“, ponavlja.
Na Pešterskoj visoravni, gdje su zime surove, a život nikada lak, Salih Makić svjedoči da se snaga ne mjeri samo godinama, već i ustrajnošću. Dok gazi desetu deceniju života, njegova duša, kako kaže, najviše se smiruje na sedždi i u postu. U Baćici ga poznaju kao tihog, skromnog čovjeka. A možda je upravo u toj skromnosti i tajna dugog života. POgledajte video prilog ispodn teksta.