Rastenoviće, Pešter – U selu Rastenoviće na Pešterskoj visoravni živi Amira Dacić Osmanlić, žena koju mnogi u Sandžaku s poštovanjem nazivaju „majkom i bijačom“. Njena priča, ispričana mirno i dostojanstveno, svedoči o teškom, ali dostojanstvenom životu žene sa sela – života koji je, iako ispunjen radom, donio mir, zdravlje i radost u porodici.
- – Imam vodu i u kući, sve uređeno, ali najviše volim da iznesem suđe naprijed i perem kod česme, pričam s prirodom. Navikla sam tako, i to mi je draže nego bilo kakva udobnost – priča Amira, dok se osmehuje među svojim cvijećem i razgranatim stablima, iza kojih se vidi visoravan na kojoj je odrasla.
Prisjećajući se prošlih vremena, kaže da su žene ranije tkale, prele, muzle, plastile i sve to sa osmijehom i snagom. – Ostavimo dijete zamotano u sobu, pa izađemo da radimo, ni bolesti, ni problema, sve smo stizale. Danas su se ljudi otuđili. Telefoni su sve promijenili – zaključuje Amira.
Iako sada ima više godina i manje snage, ostala je pokretna i vitalna. – 1971. sam godište. Sve radim. Hljeb, pitu, šta god treba. Još sam zdrava, ništa ne koristim, doktora ne posjećujem. Samo se Bogu molim – kaže skromno.
Njena porodica je brojna i rasprostranjena. – Imam tri sina, jedna kćerka mi je umrla. Dvojica sinova su oženjeni, jedan u Njemačkoj. Jedan drži 30 krava, drugi 20, rade pošteno. Najmlađi mi je najnežniji, on je takođe u Njemačkoj, ali više voli ovdje da dođe – priča s ponosom.
- Sjeća se dana kada je cijelo selo radilo i pjevalo. – Tkale smo, prele, vunu prale, nosile drva, ložile vatru. Nije bilo lako, ali smo se smijale, družile, djevojke su zajedno išle na vodu, a momci su ih čekali. Sad nema toga, sve se izmijenilo – govori Amira, dok se sjeća dimija, tulmajlija i svadbi koje su se organizovale s ljubavlju i skromnošću.
- – Nas je bilo četiri jetrve, sedamnaestoro djece zajedno. Danas imam dvije snahe, unučad, pravunučad. Kad se svi skupe u kući, bude gužva, ali i radost. Muž mi kaže: “E sad smo najsrećniji” – kaže Amira kroz osmijeh.
Za kraj, ističe: – Rođena sam na selu i na selu ću umrijeti. Nisam imala nikakve zamjerke sa jetrvama, snahe mi dobre. Složna kuća je zdrava kuća.
Amirina priča nije samo sjećanje – to je lekcija o životu, radu, ljubavi i postojanosti. Njene riječi odzvanjaju kroz Pešterska brda kao tihi podsjetnik na ono što je zaista važno. Pogledajte prilog ispod teksta.