Točilovo, malo selo na obroncima Pešterske visoravni u opštini Tutin, dom je svega 137 stanovnika prema popisu iz 2022. godine. Iako brojem skromno, ovo selo nosi bogatstvo duha, poštenja i starih vrijednosti koje su vjekovima krasile sandžačkog čovjeka.
Prema narodnom predanju, Točilovo je ime dobilo po neobičnom događaju – aždahi koja je, kako se priča, nekada harala ovim krajevima, sve dok je mještani nisu ranili. Bježeći preko sela, ostavila je trag u narodu i u imenu mjesta.
Ali današnji Točilovci bore se s drugim „aždahama“ – sušom, mukom i borbom za opstanak na rodnoj zemlji.
Među onima koji nisu otišli u inostranstvo, iako su mogli, nalazi se i Ćazim Bajrović – domaćin koji u dahu spaja i ekonomsku školu iz Beograda i ljubav prema stoci s kojom je, kako kaže, „od malena odrastao“.
„Završio sam višu ekonomsku u Beogradu, nisam se zaposlio, jer sam čisto zaljubljen u stoku. Ja stoku mnogo volim, to je moj život. Zora – mrak, sve sam sa njima, da ne prave štetu, da ne poharaju tuđe, nego strogo u moje“, priča Bajrović, dok s ponosom pokazuje svoje krave i brdo iznad sela.
Za njega je život u Točilovu, okružen prirodom, vredniji od bilo kakvog rada u Njemačkoj ili Švicarskoj:
„Prolazio ovdje čovjek iz Beograda, pa kaže: ‘Ovo ni u Švajcarskoj nema!’ I ja se s tim slažem. Meni Švajcarska ne treba, meni je ovdje sve što želim.“
Bajrović ne mašta o luksuzu. Kaže da se od stočarstva ne može obogatiti, ali da se može živjeti pošteno:
„Da čovjek kaže ‘ja sam sobogati’ – to ne može. Ali neka zlatna sredina, da može da se živi pristojno – može. Samo ako voliš to što radiš.“
U njegovim riječima ima i ironije i mudrosti:
„Bolje čitav dan sa kravama nego kod kuće da se svađaš sa ženom. One me slušaju, ja njih slušam.“
Prisjeća se vremena kada su Točilovci sa stokom išli na planinu Ninaju, po kiši i vjetru, bez brige i bez luksuza.
„Nosili smo čuturu vode, parče hljeba što majka spremi, i čitav dan bili na pašnjaku. Uveče jedva čekaš da legneš. A svi veseli, zdravi, nasmijani.“
U selu je, kaže, nekada svaka kuća imala od petoro do dvanaestoro djece. Danas je drugačije – djeca su otišla u svijet.
„Dvojica su mi u Njemačkoj, jedan u Austriji, kćerka mi živi u Njemačkoj, a mlađa ide u medicinsku u Novi Pazar. Meni su svi otišli, ali srce mi ostalo ovdje.“
Točilovo, iako malo, iznjedrilo je mnoge uspješne ljude:
„Moj brat Ahmedin je doktor, imamo dekane u Sarajevu, veterinare, tehničare – malo selo, a pametno. To je bistar, ispravan narod. Snalažljiv. Ako ga baciš na vrh planine, on će se snaći.“
Na Pešteri, gdje se hljeb zarađuje znojem, a sofra se dijeli sa svakim namjernikom, i dalje vrijedi staro pravilo – čovjek se ne mjeri onim što govori, već onim što radi. POgleddajte prilog ispod teksta.