Zašto da pričamo o sandžačkim gazijama tj. ratnicima?
Učestala pitanja, ponajviše Bošnjaka Sandžaka, ali i Bosne glase: „Zašto se vraćamo na ovakve ličnosti i prošlost?!“ Odgovor dobiju u dvije narodne izreke, jedna je poznatija na našem podneblju, nepobitna i dokozaiva: „Historija se ponavlja!“ Druga je mnogo starija i zalazi u vrijeme starih Latina koji su govorili: „Historija est magistra vitae!“ (Historija je učiteljica života.) Živući smo primjer i potkrijepljenim argumentima dokaz da su dvije navedene izjave, mnogo starijih, mudrijih glava od nas, nas tehnološki zarobljenih duša tačne. Iz navedenih izreka proizilazi zaključak zašto se vraćamo na historijske ličnosti, ali ne samo kada je riječ o sferama ratnih dejstava, nego sveukupno na svaku poznatu ličnost koja je svojestvenim načinom obilježila jednu epohalnu cjelinu egzistencije Bošnjaka Sandžaka na ovim prostorima.
Ko je Husein Rovčanin?
Husein ef. Rovčanin, rođen je u malom zaseoku Bukovik pokraj Brodareva 1907. godine. Po završetku osnovne škole i mederese, vraća se u svoj rodni kraj, Bukovik gdje počinje obnašati ulogu seoskog imama. Godine prolaziše, dolazi na scenu nikom voljeni, do tada sukob najširih razmjera, Drugi svjetski rat. Muslimani ovog kraja, poučeni neslavnim i nemilosrdnim pokoljem Crnogoraca u Šahovićima 1924. godine formiraju 1943. „Muslimansku miliciju“. Shodno tome, odgovor bošnjačko stanovništvo sadašnjice može dobiti ovdje, vidjevši njihov čin poučenosti prošlošću. Posjedovavši kao imam izuzetno zapanjujuće oratorske tj. govorničke sposobnosti, motivirao je i podstakao moral tamošnjem stanovništvu, spremajući ih za savaki mogući izazov koji je mogao proizaći iz napada dvije tada neprijateljske vojske: Jugoslovenske vojske u otadžbini i Narodnooslobilačkog pokreta, širim masama poznatije jednostavno kao partizani. Uspješno sa svojim borcima je odbranio, tačnije povratio Prijepolje od partizanskih jedinica, nadodajući da je pored nesvakidašnjeg ishoda u bivšoj nam državi šturo prešućivano djelovanje pobjedonosnih jedinica nad partizanima, konačnim pobjednicima okončanjem Drugog svjetskog rata, što moramo i razumjeti jer u svakom vremenu historiju pišu pobjednici. Važan podatak koji trebamo naglasiti u svrhu sadašnjih, iskrivljenih odnosa sa Albancima na Kosovu jeste da su upravo oni pomagali naoružavanje Limske doline, koja je potpadala pod Huseinovu zonu utjecaja i djelovanja.
Husein-efendija imade niz uspješnih, pobjedonosnih bitaka u Limskoj dolini, pretežno prijepoljsko-bjelopoljskoj regiji koja je u to vrijeme bila pod okupacijom fašističke Italije, a teritorijalno, zvanično uvrštavana je u marionetsku državu Crnu Goru. Jedinice Narodnooslobodilačkog pokreta u međuvremenu spaljuju, sravnjuju ne ostavljajući ništa iza sebe, barbarski poput Vandala, Huseinovo rodno selo Bukovik pri čemu njegova porodica nastanjuje oslobođeno Prijepolje. Međutim u sukobima sa četničkim jedinicama tj. jedinicama Jugoslavenske vojske u otadžbini, ne dobivši na vrijeme adekvatnu ispomoć, januara 1943. godine „vojnici“ neandertalskih mentalnih sposobnosti, poznate „Đurišlije“ čine masakr u Donjem Bihoru, kako prema izvještaju kaže sam Pavle da su ubili 400 pripadnika Muslimanske milicije, što derogiraše naučnici sa zaključkom da je cifra stradalih mnogostruko uvećana. Interesantan je podatak da je Bijelo Polje sedam puta osvajano kako od muslimanskih, sandžačkih boraca, tako i partizana. Nakon neprekidnih borbi kojima bješe zahvaćen Zapadni Sandžak, stradanja, genocidnih tendencija, a kada bi se moglo doći do konačnih civilnih žrtava, vjerovatno bi se mogao proglasiti kategorički i nedvojbeno genocid nad Bošnjacima tog kraja, Husein ef. Rovčanin gine 1944. godine i Biokovu, današnjoj Opštini Bijelo Polje od partizanske ruke.
Slučaj Izeta Rovčanina – sina Husein-efendije.
Izet, sin Huseinov završivši učiteljsku školu postaje učitelj u škole u Komaranu kod Prijepolja. Njegov poslovni kolega, učitelj Milivoje Šarac jednog dana došao je sa laskavim i dopadljivim prijedlogom Izetu, govoreći da bi bilo lijepo đake odvesti na mjesto stradanja njegovog oca, junaka širokih razmjera, koji je ovaj kraj nesbičnošću i žrtvom zadužio. Neoprezan i naivan Izet pristade, pođe sa skupinom đaka, međutim Milivoja nemade, ne pojavi se. Lukavi, podmukli, samoživi i proračunati lisac Milivoje Šarac otišao je u stanicu milicije rekavši da Izet Rovčanin samoinicijativno vodi đake na mjesto stradanja njegovog oca – saradnika okupatora, a neposredno nakon toga milicija hapsi Izeta, batina ga najžustrije (imao sam sličan porodični slučaj, milicija je moj prananu po majci pretukla, uslijed čega je preminula par mjeseci kasnije) i ondašnje vlasti, nadležnici ga otpuštaju sa posla, a ljigava i zlobna hijena Milivoje postaje direktor škole. Nije dugo prošlo, od posljedica u današnjoj demokratskoj pravnoj nauci rečeno „prekomjerne upotrebe sile“ koja tad ne postoja, Izet je preselio.
Obrazujmo se, da znamo – jedan drugom smo najpreči.
Učimo, sakupljajmo, memorišimo krucijalno važne podatke po nas, prenosimo mlađima, jer poznajući obrazovni sistem koji je sličan u svim ex-Yu republikama, historija često biva đacima najdosadniji i omraženi predmet potenciranjem „Starog Egipta“ i Mezopotamije, umjesto koristeći savremeno tehnološko doba za animaciju učenika upućujući ih na njima bitne ličnosti i događaje, planski naravno ne izostavljajući niti jedan period historije čovječanstva, pridavati najviše nužno treba našem, domaćem historijskom postojanju. Osnove mora poznavati svako, jer često čujemo mnoštvo pežorativnih vulgarizama na račun predaka, koji su sušta suprotnost iznešenih teza iz „Gorskog vijenca“, „Na Drini ćuprije“ i sličnih (ne)djela. Znajmo ko smo istinski i od kojeg „soja“ sada, ako ne imasmo priliku u prijašnjim i doskorašnjim vremenima, a vrijeme zasigurno pokazuje napredak ili nazadak.
Husein Rovčanin
