Posljednje u nizu šovinističkih divljanja u Republici Srbiji desilo se prije nekoliko dana u Priboju, kada su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije na proslavi rođenja djeteta jednog od svojih kolega uživali uz šovinističku pjesmu “oj Sjenice nova Srebrenice, oj Pazaru novi Vukovaru”, a zatim to slavlje snimili i podijelili na društvenim mrežama. Reakcije sandžačkih političkih opcija, naravno, nisu izostale, pa su, svaki na svoj način, ovaj divljački čin osudili predstavnici sve tri vodeće političke stranke u Srbiji. Čin je osudio i predsjednik Vučić, istakavši da je Srbija država Bošnjaka u istoj mjeri koliko i njegova, a zatim izjavu “začinio” odmah u narednoj rečenici, istakavši da će “srpska država” zaštititi sve svoje građane, jasno stavivši do znanja da Srbija ipak nije država Bošnjaka baš u istoj mjeri u kojoj je njegova i ostalih Srba. Sljedećeg dana je, u svom stilu, događaj još više relativizirao, izjaviviši kako kako ga BIA svaki put u Sandžaku upozorava da se u ćevabdžinicama puštaju pjesme hvalospjeva Naseru Oriću, ko biva svi smo isti. E pa, gospodine predsjedniče, BIA vas laže, takve pjesme se ne čuju ni na najprivatnijim od svih privatnih slavlja među Bošnjacima. Valjda je red da se na slavljima pjevaju pjesme koje slave život, a ne pjesme koje pozivaju na ubistvo, granatiranje i genocid.
Ipak, najgromoglasnije odjekuje upadljivo ćutanje čovjeka koji je prvi trebao reagovati, a to je ministar policije Aleksandar Vulin, šef ministarstva čiji su upošljenici pjevali ove sramne pjesme, koje pozivaju na genocid. Pozivaju na genocid nad građanima koji uredno plaćaju porez i finansiraju između ostalih i život tih slavljenika, pa u konačnici i samo njihovo slavlje. Paradoks Srbistana.
Pripadnici bošnjačkih stranaka pozvali su tužilaštvo da reaguje, i mi se sa tim slažemo, ali prva reakcija u bilo kojoj civilizovanoj državi bi bila, ako ne ostavka ministra policije, a ono bar posjeta Priboju, izvinjenje bošnjačkom narodu i momentalno pokretanje disciplinskog postupka protiv svih koji su učestvovali u ovom sramnom činu, uz momentalnu suspenziju do okončanja postupka. Sudski postupak je nešto sasvim drugo, i prirodno je i da tužilaštvo reaguje. Tome smo bili svjedoci u slučaju učiteljice Adele Melajac, koju su teatralno pozvali na saslušanje u policiju, ali, s obzirom da nisu imali nikakvih osnova za pokretanje bilo kakve tužbe, do sudskog procesa nije ni došlo. Međutim, kada država hoće, ona nađe način da nekog kazni, čak i kad nema osnova, tako da je Adela dobila od Ministarstva prosvjete kaznu u vidu 20% smanjenja plate za tri mjeseca, zbog neovlašćenog snimanja djece, prestupa čije smo praktikovanje viđali u prethodnim godinama na stotinama skupova po cijeloj Srbiji. Vraćamo se opet na zaključak sa početka teksta, ipak nismo svi isti.
Naravno, od ministra Vulina niko ništa manje od gromoglasne šutnje nije ni očekivao, ipak to nije čuvanje murala osuđenom ratnom zločincu u centru glavnog grada.
