Na prostranstvima Pešterske visoravni, gdje zime znaju biti duge i oštre, a priroda surova ali veličanstvena, u selu Baćica kod Tutina živi Ismet Fetahović, penzioner koji je čitav život proveo na ovom području Sandžaka. Danas živi mirno sa suprugom i unukom, dok su mu djeca, poput mnogih iz ovog kraja, otišla trbuhom za kruhom u inostranstvo. Ipak, kako kaže, bez zavičaja se ne može.
„Sandžak nema cijenu, pa ni za sva blaga ovoga dunjaluka“, kaže Fetahović dok govori o mjestu u kojem je proveo život.
Prisjećajući se prošlih vremena, Ismet kaže da je selo nekada imalo oko sedamdeset kuća, dok ih danas ima mnogo više. Međutim, iako su kuće nikle i selo se proširilo, mnoge su prazne jer su ljudi otišli u dijasporu.
„Kad sam ja bio mlađi, selo je bilo puno života. Danas ima preko 130 kuća, možda i više, ali mnogi ne žive ovdje. Većina je otišla u Njemačku“, priča Fetahović.
Ipak, dodaje da zavičaj nikada ne prestaje da zove one koji su otišli.
„Dolaze oni za Novu godinu, dolaze i preko ljeta. Dođu da obiđu kuće, da odmore i provedu vrijeme u selu. Ne mogu oni bez svog zavičaja. Nema bez zavičaja ništa.“
Govoreći o životu nekada i danas, Fetahović ističe da su ljudi ranije bili mnogo bliži jedni drugima nego što su danas.
„Nekad su se komšije obilazile, sjedilo se zajedno, igralo i razgovaralo. Bilo je veselja i druženja. Danas toga ima mnogo manje.“
Posebno ga brine način života mlađih generacija.
„Imam četrnaestoro unučadi. Kad se skupe kod mene, samo gledaju u telefone. Niko ni sa kim da progovori. Ovi telefoni su mnogo toga promijenili, pogotovo kod omladine“, kaže on.
Sa posebnom emocijom prisjeća se stare porodične kuće u kojoj je odrastao. Bila je napravljena od brvana i pokrivena slamom, a u sredini kuće nalazilo se ognjište oko kojeg se okupljala cijela porodica.
„Tu bi majka kuhala meso na ognjištu, a mi bismo se skupili oko sofre. Nas je bilo jedanaestoro djece. Jelo se iz jednog čanka, svi zajedno“, govori Fetahović.
Danas su, kaže, običaji drugačiji.
„Sad svako hoće svoj tanjir i svoju kašiku. Nekad smo svi jeli zajedno.“
U dugim zimskim večerima selo je nekada bilo puno života. Ljudi su se okupljali, igrali stare igre, razgovarali i pjevali.
„Znala se soba napuniti do vrata. Igrali smo razne igre, a poslije se pjevalo. Pjevalo se i na šiptarskom, jer su stariji tako govorili“, prisjeća se Fetahović.
U mnogim porodicama tog kraja nekada su se miješali jezici i običaji.
„Moj otac je govorio šiptarski, majka bošnjački. Ona bi njemu odgovarala bošnjački, ali smo se svi razumjeli“, kaže on.
Iako je danas penzioner, Ismet kaže da ne može sjediti skrštenih ruku. Navikao je na rad i aktivnost, pa i dalje provodi vrijeme radeći oko kuće i imanja.
„Ne mogu ja da sjedim u kući. Izađem malo u polje, nešto da radim. Tako mi brže prolazi vrijeme“, govori Fetahović, dodajući da svake godine pripremaju drva za zimu, kao što se to oduvijek radilo na Pešteri.
Za njega je život na selu možda skroman, ali je ispunjen onim što smatra najvažnijim – uspomenama, porodicom i ljubavlju prema rodnom kraju. Pogledajte video ispod teksta.
„Može čovjek živjeti gdje hoće, ali zavičaj je zavičaj. Sandžak nema cijenu.“