DEVREČE, TUTIN – Na visoravni iznad Tutina, u selu Devreče, živi Ujkan Manić, jedan od posljednjih autentičnih Sandžaklija starog kova. U svojoj 93. godini, bez penzije, bez pomoći države, bez žalbe, Ujkan sa osmijehom govori o životu, radu, časti i borbi – upravo onako kako se nekada živjelo u Sandžaku.
„Nikome nisam muftačan za ništa. Ni da me napoji, ni da me povede kod ljekara“, kaže Ujkan dok sjedi na klupi ispred svoje skromne kuće. U životu je samo dva puta bio kod ljekara – jednom kad je operisao slijepo crijevo, i jednom na rutinski pregled. Danas više ne može pješke do Pazara, ali ističe da mu do sela niko ne treba. „Najmilije mi je ođe. Nema ko da mi naredi.“
Ujkan ima dvije kćerke, brojne unuke, sinove, ali ni njih ne opterećuje. Kaže da su mu djeca dobra, ali da sam sebi najviše odgovara. „Nosio sam po 50-60 kila na leđima. Sad mi je i 20 kila teško – ali godine su godine.“
Pamti vrijeme kada se oralo drvenim ralima, kada se sve radilo ručno, kada se u vodenicama mljelo žito i kada je čast bila važnija od svega. U jednoj anegdoti iz mladosti, prisjeća se kako je odbio da napusti vodenicu usred noći, iako mu je žena koja je radila tamo to tražila. „Peti-šesti sat hoda po noći, suma, mečke, vukovi… Gde da idem? Rekla je da će zvati miliciju. Ja sam rekao – zovi slobodno. Ako sam ti nešto ukrao ili slomio, idi.“
Ujkan nije samo vrijedan – bio je i veseljak. „Pjevao sam, igrao, radio… Nijedan posao mi nije bio težak. Igrao sam dok sam mogao. Sad toga više nema, selo se prorijedilo, drveće posječeno, ljudi otišli u Njemačku.“
Od stočarstva i poljoprivrede je živio. Imao je nekada i po 80 ovaca, ali je sve prodao kad više nije imao ko da ih čuva. Jedan od sinova mu živi u Njemačkoj već 20 godina i ponekad dolazi. Ali, Ujkan kaže: „Da me postave za predsjednika države, opet bih izabrao da ostanem ovdje.“
U njegovim riječima odzvanja nešto što se danas rijetko čuje – ljubav prema zavičaju, slobodi, radu i miru. Ujkan Manić nije samo starac iz Devreča – on je živa slika jedne generacije koja se ne žali, ne traži, ne kuka, već gleda nebo, zemlju i čeka svoj red dostojanstveno, uz osmijeh.
„Zajedno radimo, sinovi i ja. Sloga. Ali ja sad više nijesam kadar. Oduzimaju snagu godine… ali duša je mirna.“