DOLIĆI (Pešterska visoravan) – Na nadmorskoj visini od preko 1300 metara, gdje vjetar nosi mirise planinskih trava, a tišina ponekad jače govori od riječi, Ramo Turković iz sela Dolići svakog jutra ustaje u šest sati – da pomogne sinu, snahi i unucima da nastave ono što su njegovi preci započeli.
“Da ne volimo ovaj život, ne bi ovdje bili”, kaže Ramo dok motri na stado koje se penje uz obronke Pešteri. U tom glasu nema sumnje, samo odlučnost. “To je ostala tradicija, šukunđet moj je to držao, ja danas nastavih… i moji unuci.”
Na pitanje kako izgleda jedan prosječan dan, odgovara jednostavno: “Svi ustajemo zajedno, oko šest. Sin i snaha hrane stoku, ja i žena gledamo djecu, pomognemo koliko možemo. Ljubav prema životinjama, prema ovom prostoru, to se prenosi s koljena na koljeno.”
Ove godine, kaže, rod nije idealan, ali ne kuka: “Od Boga je – kad rodi i kad ne rodi. Mi moramo zahvaljivati.” Suše su sve češće, voda zna da presuši, a stoka – ima ih oko 50 grla – traži njegu, brigu i napor.
U Dolićima danas živi oko 30-ak domaćinstava. Nekada ih je bilo mnogo više.
“Nekad si s brda na brdo viđao po nekoliko čobana. Danas moraš pješačiti satima da bi našao jednog”, prisjeća se Ramo s nostalgijom.
Ali, kako kaže – Sandžaklije su kao vukovi: “Snalažljivi, čvrsti, vezani za svoju planinu.” Ovdje se ljudi bore i kada nemaju – s ponosom. Planova ima, želi da se stočni fond proširi, da mladi ostanu. Njegov sin je zaposlen u ministarstvu, ali se nije odvojio od sela – dođe, pomogne, kao i njegova porodica.
Na pitanje zna li zašto se selo zove Dolići, samo se nasmije i klimne: “Valjda zbog dolina – ali za mene je to više – to je srce.”
Pogledajte tv prilog ispod teksta.