SDP I RASIM LJAJIĆ SU APSOLUTNI FAVORITI NA APRILSKIM IZBORIMA U SANDŽAKU

178

Na predstojećim aprilskim izborima u Sandžaku već sada je jasno ko će biti pobjednik. Jedina je dilema ko će od sandžačkih stranaka biti na drugom, a ko na trećem mjestu. Kao apsolutni favorit na ove izbore izlazi Sandžačka demokratska partija, koju predvodi čovjek sa izuzetnim političkim iskustvom i talentom. Njega vrijeme ne nagriza, već ga nadograđuje i čini ga još potpunijim i jačim. Njegovi protivnici stalno govore da njegova politička zvijezda blijedi, a on na svakim narednim izborima dokaže i pokaže da je još jači. Politika je zanat u kojem napreduju samo obdareni. Političar koji stagnira ili se osipa od izbora do izbora očigledno nema političku perspektivu.

Da je doista SDP nesumnjivo najjača Sandžaku govori i činjenica da je to jedina stranka kojoj kontinuirano prilaze ljudi iz drugih stranaka, vrlo često i iz najužeg rukovodstva, dok njeni članovi, osobeno oni bitniji u partijskoj strukturi, već godinama istrajno i uporno ostaju uz svoju stranku i svog lidera.
Beograd mora pokazati političku ozbiljnost i mudrost, i shvatiti i prihvatiti činjenicu, da je SDP ubjedljivo najbitniji politički faktor, a gospodin Rasim Ljajić političar najvišeg renomea i talenta, kakvog bi poželjeli da imaju u svojim redovima i mnogo brojniji evropski narodi. Gospodin Ljajić ima samo jedan hendikep – da pripada jednom malom balkanskom narodu čiji nacionalni i politički razvoj njegovo susjedstvo neprestano ometa i usporava.
Drugim riječima Sandžak ima u svojim redovima lidera – političkog virtuoza, ali je uvijek bilo i biće, da priznanje posljednje dolazi od svojih.

Rasim Ljajić je ne samo sandžački već i srbijanski političar najvišeg formata i kalibra.
On je nedvojbeni dokaz da raskošni politički i intelektualni talenat ne poznaje i ne priznaje granice i da nacionalna i vjerska pripadnost manjinskom narodu i konfesiji nije definitivna prepreka da se neko može vinuti u sami vrh političkog neba i biti neodvojivi i jasno prepoznatljivi dio njegovog zenita.
Da se radi o vanserijskom političaru uočilo je ne samo javno mnjenje u Republici Srbiji, već i u Evropi i šire. On je jedini bošnjački političar u Republici Srbiji koji je dobijao priznanje Najevropljanin, čime je i narod kojem pripada afirmirao kao etnos koji pripada evropskom civilizacijskom krugu i duhu i narod koji zaslužuje da bude neodvojivi dio evropskih integracija.

On je svojim višegodišnjim pragmatičnim, celishodnim i racionalnim političkim djelovanjem omogućio da i većinski narod u Republici Srbiji shvati i prihvati Bošnjake kao ne samo faktički i snošljivi, već i poželjni dio srbijanskog etničkog mozaika.

Biti lider političke partije koja okuplja sve narode i konfesije u Republici Srbiji, a najvećim dijelom i većinski narod, a pri tom ne biti pripadnik brojčano dominantnog naroda u državi, nije uspio niko od pripadnika manjinskih naroda. Ovu do tada političku bajku uspio je da transformiše u realnost jedino gospodin Ljajić.
Mnogi dežurni dušebriznici i samoproglašene lučonoše patriotizma iz redova bošnjačkog naroda često su mu zamjerale i na tome gradili svoju politički karijeru, da gospodin Ljajić ispoljava previše pregalaštva u afirmaciji i odbrani interesa Republike Srbije, što po njima automatski umanjuje njegov borbeni duh i učinak u borbi za interese svog naroda. Gospodin Ljajić je dokazao da ove dvije sfere političkog djelovanja ne umanjuju i ne isključuju jedna drugu.

Pokazujući da ne dovodi ni jednog trenutka u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije, on nije odustao od djelovanja u korist svog naroda i svog rodnog Sandžaka. Činio je za dobrobit Bošnjaka sve ono što je bilo u određenom trenutku realno moguće.
Garant političke stabilnosti u Sandžaku i šire
Gospodin Ljajić nije nikada zloupotrebljavao i eksploatirao političku i nacionalnu demagogiju i nije davao olahka obećanja o nečemu što je i sam znao da je neostvarivo i neizvodljivo. Uvijek je stavljao u prvi plan realni pragmatizam ispred bezsadržajnog populizma koji donosi mase i glasove, ali ničemu ne vodi.
Napuštajući srpski prestol kralj Milan Obrenović se u pismenoj abdikaciji požalio da nikada nije razumio svoj narod, a i njegov narod njega. Gospodin Ljajić je uvijek i te kako razumio svoj narod, ali ponekada jedan dio njegovog naroda nije razumio njega. On je godinama bio prepreka svakom političkom i nacionalnom avanturizmu i pustolovini koje bi mogle dovesti njegov narod do nacionalne tragedije i ugroziti njegov biološki opstanak. Drugi su to proglašavali za nedostatak hrabrosti i odlučnosti i deficitarnost patriotizma. Ali on je kontinuirano znao jasnu razliku između pogubnog političkog avanturizma i surove realnosti, i često nas je znao sačuvati od samih sebe i naših nepromišljenosti, što je najteži zadatak političara na ovim nestabilnim i krcatim tenzijama prostorima.

Gospodin Ljajić je dostigao najveći položaj koji je jedan pripadnik manjinskog naroda mogao ikada dostići u vladi Republike Srbije. Već godinama je drugi čovjek u Vladi Republike Srbije. Da li je mogao biti premijer? I te kako. Ali to bi bilo previše za jednog političara čije ime je Rasim i koji potječe iz Sandžaka.
Nezna se ko bi u tom hipotetičkom slučaju prije krenuo u pohod s namjerom njegovog rušenja. Da li nacionalistički velikosrpski politički krugovi ili pojedini naši bošnjački političari, koji sve mogu oprostiti svom bratu Bošnjaku, samo ne veliki uspon i uspjeh.
Neko će reći: i Ana Brnabić je pripadnica manjinskog hrvatskog naroda pa je premijer. Istina. Ali ona je pripadnica još jedne manjinske grupe koju evropska i svjetska politika uporno forsira, a čiji pripadnik gospodin Ljajić nikada nije bio, niti će biti.

Zašto neki ljudi, čak i u Sandžaku ne vole Rasima Ljajića? Na ovo pitanje odgovoriću kontrapitanjem: Pa ko je ikada volio izuzetno i previše pametnog i uspješnog čovjeka? Ne dozvoljava zastor sujete, zavisti i surevnjivosti koji je nekim ljudima uveliko prekrio oči da odaju zasluženo priznanje ovakvom čovjeku.
Najteže je svoje ljude ubijediti u vlastite vrijednosti i kvalitete, iako su one više nego očigledne.
Gospodin Ljajić je u zenitu svoje političke i intelektualne zrelosti i snage i uvjeren sam da najveći i nabriljantniji plodovi njegove političke kreativnosti i genijalnosti tek predstoje.

Preča čast, od ministarske fotelje
Nakon grozomornih i neargumentiranih kleveta ratnog zločinca Vojislava Šešelja da je najistaknutiji sandžački političar navodno vođa narko kartela, gospodin Rasim Ljajić je samog sebe prijavio Tužilaštvu za organizirani kriminal pošto Tužilaštvo ništa nije preduzimalo protiv četničkog vojvode, koji je očigledno bio pod jakom zaštitom i patronatom aktuelne političke i pravosudne oligarhije. Gospodin Ljajić je izabrao jedini mogući način u ovoj državi da zaštiti svoju čast i i lični kredibilitet, jer javni tužilac već duže vrijeme nije ništa ne preduzimao, a privatnom tužbom ništa ne bi postigao.

Zgrožen talasom verbalne agresije i psihološke represije kojoj je već duže vrijeme bio izložen, gospodin Rasim Ljajić je najavio ono što njegove sandžaklije ne žele, a niti većina srpskog naroda, da vjerovatno neće biti ministar u nekoj budućoj vladi Republike Srbije. I ova najava je bila odraz činjenice, da je gospodinu Ljajiću više stalo do zaštite lične časti i moralnog integriteta nego do najvišijh državnih funkcija u Republici Srbiji. Ovakvi postupci gospodina Ljajića se ne mogu svrstati u red vijesti dnevnog značaja, jer takve informacije nadrastaju i prevazilaze puko informiranje javnosti u Sandžaku i Republici Srbiji.
Javnost u Sandžaku, pa i šire ne može da shvati, a još manje da prihvati činjenicu da politika linča, optužbi bez ijednog konkretnog dokaza, uličarskog ponašanja i primitivnog vokabulara u republičkom parlamentu ratnog zločinca Vojislava Šešelja i zločinačke i ultranacionalističke Srpske radikalne stranke u službi diskreditacije i političke eliminacije najuspješnijeg sandžačkog političara može biti od utjecaja na javno mnjenje u zemlji koja ima demokratske i proevropske ambicije.
Četnički vojvoda bi nakon etničkog čišćenja nesrpskih naroda na čemu sistematski i dosljedno radi već tri decenije i on i njegova stranka, da taj isti proces realizira i u srbijanskoj vladi. Na udaru se našao jedini ministar u srpskoj vladi koji nije iz reda većinskog naroda i čovjek koji je doprineo promociji i afirmaciji novog demokratskog i civiliziranog lika Republike Srbije pred međunarodnom javnošću više od svih ministara srpskog porijekla zajedno.
Sandžački Srbi su masovnim potpisivanjem peticije koju su uputili najvišim državnim organima i srpskim medijima stali u zaštitu gospodina Ljajića i iskazali protivljenje i javni protest protiv njihovog sunarodnika Vojislava Šešelja, sa čijim optužbama i klevetama su izrazili apsolutno neslaganje.
Bošnjaci i pripadnici drugih manjinskih naroda opravdano su se tada našli pred zabrinjavajućom dilemom: ako jedan političar proevropskog profila koji kontinuirano manifestuje krajnje dobronamjeran, lojalan i patriotski odnos prema zemlji u kojoj živi može biti izložen nezapamćeno gruboj i bezobzirnoj verbalnoj agresiji od strane ljudi čije prisustvo u republičkom parlamentu je najveća kompromitacija i bruka Republike Srbije, i ako nastupi osuđenog ratnog zločinca i dalje imaju značajnu političku težinu i utjecaj na na srpsko javno mnjenje, kakva je onda njihova perspektiva u takvoj državi.
Pošto prethodne optužbe na račun gospodina Ljajića su prošle bez ikakvog rezultata, Vojislav Šešelj je nedavno izašao sa novom neosnovanom klevetom na račun gospodina Ljajića, da je on navodno britanski špijun. Makar bilo i od Šešelja, mnogo je, mada njega više nijedan normalan čovjek ne uzima za ozbiljno.

Gospodin Rasim Ljajić može biti uklonjen iz vlade Republike Srbije po želji srpskih nacionalista. Ali postoji mnogo važnije pitanje: šta time Srbija dobija, a šta gubi? Dobija vladu koja ima čisto srpski nacionalni karakter, ali gubi najboljeg reprezenta njene multikulturalnosti i multietničnosti. Gubi najboljeg promotera demokratske i evropske Srbije. Gubi najčvršćeg i najstamenijeg garanta sandžačke političke i nacionalne stabilnosti. Gubi vjeru manjinskih naroda u demokratsku orijentaciju većinskog naroda, jer ako se Srbija ovako ponaša prema ljudima kao što je gospodin Rasim Ljajić, kako da ostali imaju povjerenje u dobre i iskrene namjere aktuelne srpske vladajuće oligarhije.
Gubi političara koji je svim srcem iskreno radio i za dobro države u kojoj je živio i za dobro kraja iz kojeg je došao. Ovo dvojstvo teško može vjerodostojno ponoviti više ijedan političar iz reda manjinskih naroda.
Drugim riječima, izgubiće mnogo više Srbija nego Rasim Ljajić. Kratkovidi srpski političari čiji pogled teško može da dopre dalje od Nemanjine ulice gdje je smještena zgrada Vlade Srbije, to možda neće odmah primjetiti.
Ali ponekada treba da prođe izvjesno vrijeme da neko shvati šta je imao i šta je olahko i lahkomisleno izgubio.

Ali ja se ipak nadam da vlada Republike Srbije neće dozvoliti da njen najiskusniji i nasposobniji ministar ne bude dio i naredne vlade, jer Rasimovih blijedih kopija ima dosta, a originalni Rasim je samo jedan.

Esad Rahić