U vremenu kada se vrijednosti često mjere galamom, a ne djelima, ime Šefadila Ličine sve češće se izgovara s poštovanjem van granica Sandžaka – dok u njegovom rodnom kraju, paradoksalno, izostaju priznanja kakva zaslužuje.
Nedavna zahvalnica Ureda muftije za Zapadnu Evropu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, upućena Šefadilu Ličini za njegov rad i doprinos među Bošnjacima u Francuskoj, još jednom je potvrdila ono što dijaspora već dugo zna – da je riječ o čovjeku koji je godine svoga života ugradio u jačanje identiteta, zajedništva i institucionalne ozbiljnosti bošnjačke zajednice. Dok mu u Frankfurtu, Parizu i drugim evropskim centrima odaju priznanja za odgovornu službu, jačanje dijaloga i očuvanje kulture sjećanja, u Sandžaku se o njegovom radu često govori tiho – ili se, još gore, prešućuje.
Šefadil Ličina nije bio čovjek konflikta, već čovjek principa. Njegovo djelovanje u dijaspori obilježeno je brigom za očuvanje bošnjačkog identiteta, njegovanjem veze sa Sandžakom i Bosnom, te stalnim podsjećanjem da istina o genocidu u Srebrenici ne smije biti zaboravljena niti relativizirana. U vremenu kada su mnogi birali komfor i distancu, Ličina je birao odgovornost. Radio je na povezivanju džemata, institucija i pojedinaca, insistirajući na jedinstvu i međusobnom poštovanju. Njegov rad bio je tih, ali temeljit – bez senzacionalizma, ali sa jasnim ciljem.
Sandžački paradoks: svoje najmanje cijenimo
Nažalost, Sandžak ima dugu tradiciju da svoje ljude prepozna tek kada ih drugi prepoznaju. Dok evropske institucije, vjerski autoriteti i zajednice Bošnjaka u dijaspori ističu njegov doprinos, u rodnom kraju izostaje institucionalna zahvalnost. Zašto je tako? Zašto smo spremni da aplaudiramo tuđim priznanjima, ali ne i da sami podignemo glas za one koji su svojim radom zadužili zajednicu?
Šefadil Ličina nikada nije tražio priznanja. Njegov patriotizam nije bio deklarativan, već praktičan – u radu, organizaciji, pomirenju i očuvanju dostojanstva bošnjačkog naroda. Njegova povezanost sa Sandžakom nije bila folklorna, već suštinska – nosio je Sandžak u srcu i predstavljao ga dostojanstveno u Evropi.
Danas, kada drugi hvale naše patriote i velikane, možda je krajnje vrijeme da i mi u Sandžaku pokažemo da znamo cijeniti one koji su svoj ugled i energiju uložili u dobrobit zajednice. Šefadil Ličina nije samo ime iz dijaspore. On je simbol generacije koja je, daleko od domovine, čuvala njeno ime, identitet i dostojanstvo. Ako želimo budućnost u kojoj će mladi ostajati vezani za Sandžak i Bosnu, moramo naučiti jednu lekciju: svoje ljude treba poštovati dok su među nama – a ne tek kada nam ih drugi pohvale. Možda priznanja kasne. Ali poštovanje ne bi smjelo. Pročitajte pohvalinicu ispod teksta.
