Na selima oko Ribarića još uvijek žive ljudi koji pamte vremena kada se živjelo skromno, ali složno. Među njima je i Šefkija Demić iz sela Jezgroviće, čovjek koji je zakoračio u 88. godinu života, ali koji i danas nosi bistrinu pamćenja i bogato životno iskustvo.
Sjedeći ispred kuće, govori tiho, ali sa sigurnošću čovjeka koji je prošao kroz decenije rada, borbe i promjena. Njegove riječi nisu samo lična priča – one su svjedočanstvo jednog vremena koje mnogi u Sandžaku nazivaju zlatnim dobom, iako je bilo puno muke. Šefkija je rođen u selu Paljevo, u vremenu kada su život na selu i rad na zemlji bili jedini način opstanka.
„Do vojske sam čuvao stoku, orao zemlju i radio sve što su tada radili mladi ljudi. Nije bilo lako, ali tako se živjelo“, prisjeća se.
Nakon služenja vojnog roka, život ga je odveo daleko od rodnog kraja. Zaposlio se u firmi u Beogradu, gdje je godinama radio na velikim građevinskim projektima.
„Radio sam po terenima, na zgradama, mostovima i fabrikama. Bili su to teški poslovi, ali tada se moralo raditi“, govori Demić.
U vrijeme kada je odrastao, novca gotovo da nije bilo. Ljudi su živjeli od onoga što proizvedu na imanju.
„Ko je imao kravu, pravio je sir, maslo i metanice pa nosio na pijacu. Tako se živjelo. Para nije bilo, ali se radilo i snalazilo“, kaže on.
Iako su dani bili ispunjeni napornim radom, Šefkija tvrdi da su ljudi tada bili sretniji i bliži jedni drugima nego danas.
„Narod se volio, obilazio. Familije su živjele zajedno – tri brata sa porodicama u jednoj kući. Poštovali su se stariji i držalo se do riječi.“
U tim godinama nije bilo automobila niti modernih puteva. Ljudi su putovali konjima, a putovanja su trajala danima.
„Po tri dana bi ljudi dolazili konjima. Kad dođu u kuću, domaćin bi im prvo nahranio konje, pa tek onda sjeli da razgovaraju.“
Danas, kaže starina, sve je drugačije.
„Dođeš kod nekoga u kuću, a on odmah telefon u ruke. Nema razgovora kao nekad.“
Jedna od najvećih promjena koje Šefkija primjećuje jeste odlazak mladih iz sela.
„Mladež neće da radi, a i nema gdje. Otišao je narod u gradove i inostranstvo. Ostali smo mi stari.“
Prisjeća se i vremena kada su fabrike u Ribarićima zapošljavale mnoge ljude iz okolnih sela.
„Bila je fabrika, radilo se lijepo. Danas toga više nema. Dom kulture su srušili, fabrike prodali, sve se promijenilo.“
Demić kaže da današnje vrijeme donosi mnogo više materijalnih stvari nego ranije, ali i mnogo manje zdravlja i strpljenja.
„Svega ima danas – auta, tehnike, ali zdravlja nema. Odeš kod doktora, ne znaš hoće li te pogledati ili neće.“
I sam se bori sa godinama i zdravstvenim problemima.
„Bubrezi, kičma, reuma… sve to dođe s godinama.“
I pored svih muka koje pamti iz mladosti, Šefkija Demić kaže da su to ipak bila zlatna vremena.
„Jeste se radilo i mučilo, ali narod se volio. Danas imamo napredak, ali nema te sloge kao nekad.“
Njegove riječi podsjećaju na generacije koje su gradile puteve, mostove i gradove širom bivše države, ali su istovremeno čuvale vrijednosti zajedništva i porodične bliskosti. Za mnoge starine iz Sandžaka, upravo su te vrijednosti ono što najviše nedostaje u današnjem vremenu. Pogledajte video ispod teksta.
„Zlatna su vremena bila“, kaže Šefkija na kraju razgovora. „Teška, ali zlatna.“