Nedjelja, 25 Januara, 2026

Šehidi Šefko Totić i Sefer Tarić: Kako je Kladnica sačuvala Sandžaku obraz u vihoru četničkih napada

Share

Autor Suad K Zoranić

Drugi svjetski rat u Sandžaku nije bio samo sukob vojski, već borba za goli opstanak čitavih sela. U planovima četničkog pokreta, još od 1941. godine, muslimansko stanovništvo Sandžaka označeno je kao “posebno težak problem” koji treba “riješiti” u projektu etnički homogene “velike Srbije”. Dok su se u drugim krajevima već spremali masakri, Pešterska visoravan i sela oko Sjenice krenuli su putem organizovane samoodbrane – ne iz osvete, već iz potrebe da se sačuva život i kućni prag.

Jesen 1941. godine donijela je teška iskušenja sandžačkim Bošnjacima. Nakon napada na Novi Pazar početkom novembra, združene četničke snage – oko 15.000 dobro naoružanih ljudi – pokrenule su plan osvajanja Sjenice i Pešteri pravcem od Ivanjice, preko Kladnice. Cilj tog pohoda bio je da se pokori cijeli kraj, spoji s jedinicama iz Crne Gore i „ognjem i mačem“ protjera nesrpsko stanovništvo.

U toj priči, selo Kladnica postalo je prva meta “javorskih” četnika i simbol otpora. A u srcu tog otpora ostala su upisana dva imena koja narod Pešteri izgovara s poštovanjem: rahmetli Sefer Tarić i rahmetli Šefko Totić. Sjenički kraj je krajem 1941. prepoznao opasnost i prije nego što se pretvorila u katastrofu. Formiran je Odbor za odbranu sreza, na čelu sa Hasan-agom Zvizdićem, trgovcem iz Sjenice, dok je zamjenik bio Uroš Karamarković, lokalni Srbin. Ovaj detalj je važan: odbrana nije građena na mržnji, već na zajedničkom interesu da se spriječi krvoproliće.

Mobilisane su nahiјske milicije – seoske straže od oko 4.000 ljudi, sastavljene i od muslimana i od lojalnih Srba. Za komandanta je postavljen kapetan Ćamil Prašović, a za zamjenika žandarmerijski narednik Marko Ivković.Ta organizacija, iako je u pojedinim momentima bila koordinisana s italijanskim okupacionim vlastima, bila je ključna da sjenički kraj ne doživi sudbinu mnogih dijelova istočne Bosne i Crne Gore, gdje su četnici 1943. izvršili masovne pokolje. Posebno je upečatljiv podatak: u samoj Sjenici stradalo je svega nekoliko srpskih civila, i to ne od muslimanske ruke, što govori da su lokalni muslimani, u realnim okolnostima rata, često štitili i srpske komšije od odmazdi.

U ljeto 1941. pojavio se čovjek čije je ime ostalo sinonim za banditski teror: Božidar “Boža” Ćosović, samoproglašeni četnički vojvoda, poznat kao “Javorski”. Operisao je sa grupom razbojnika duž obronaka Javora i Golije, pljačkajući i ubijajući, pa čak i terorišući srpska sela u užičkom kraju. Njegov zločin prema Kladnici zabilježen je precizno: 11. jula 1941. u mjestu Crvena Gora presreo je petoricu muslimana iz Kladnice koji su se vraćali sa pijace u Ivanjici. Ubio ih je i opljačkao njihove tovare jabuka i kukuruza koje su nosili na konjima. Ovo su imena ubijenih, koja moraju stajati u svakoj priči o Kladnici:

  • Ćamil Pašo

  • Raho Ibrоvić

  • Meho Tarić

  • Džemo Zornić

  • (te istog dana) mladić Hakija Višnjić, ubijen dok je radio nadnicu u srpskom selu Kušići kod Ivanjice.

To nije bila “osveta”, kako je zločinac pokušao da opravda pričom o “ukradenoj kobili”, već klasičan zločin iz mržnje i pljačke, izveden nad seljacima koji su se vraćali kući. Nakon ubistava, Kladničani su znali da će doći “veća noć”, noć napada na selo. Vaš tekst donosi dramatičan i dragocjen detalj: Boža Javorski je dojahao u srpsko selo Lepojeviće s namjerom da napadne susjednu muslimansku Kladnicu. Ali do napada te noći nije došlo – i to ne slučajno.

Mještani, i stari i mladi, već su bili u pripravnosti: iskopani su zakloni na prilazima selu, utvrđene osmatračnice na brežuljcima, a žene i djeca sklonjeni na sigurnija mjesta. Na čelu odbrane stajali su Sefer Tarić (1912–1944) i Šefko Totić – ratni drugovi i komšije kojima je narod već tada vjerovao.

Okupili su i organizovali odred od nekoliko desetina najspremnijih Kladničana, naoružanih uglavnom puškama i ponekim puškomitraljezom iz ranijih vremena. Prema sjećanjima savremenika, Sefer – visok i snažan dvadesetdevetogodišnjak – obilazio je položaje bodreći borce, dok je nešto stariji Šefko mirno i odlučno raspoređivao ljude tamo gdje je opasnost bila najveća.

U zoru su četnici prišli selu, očekujući lak plijen, ne sluteći da je svaki prilaz već bio na nišanu domaćih branilaca. Otpočeo je žestok okršaj – pucnjava je odjekivala klisurama, a dim se dizao iz prvih zapaljenih kuća na rubu Kladnice. Iako brojčano slabiji, Kladničani su se borili za svaki pedalj svog ognjišta.

„Ne bojte se, neće oni proći!“, uzviknuo je, prema predanju, Sefer Tarić u trenutku kada su četnici pokušali proboj s južne strane sela. Sa grupom najhrabrijih izveo je protivnapad i natjerao napadače na povlačenje. Na drugom kraju sela, Šefko Totić je ostao na položaju i hrabrio mlade seljane da izdrže pod kišom metaka.

Nakon nekoliko sati ogorčene borbe, četnici – suočeni s neočekivano čvrstim otporom – počeli su posustajati. Uslijedilo je primirje: četnička komanda zatražila je pregovore sa sjeničkim odborom, pravdajući se potrebom za „mirnim prolazom“. Zahvaljujući mudrim potezima lokalnih prvaka, neprijatelj je odustao od direktnog ulaska u Sjenicu i povukao se preko Javora i Golije.

Kladnica je ostala nepokorena. Najvažnije – mještani su preživjeli tu strašnu noć. Materijalna šteta, u vidu nekoliko spaljenih kuća i ambara, kasnije je obnovljena zajedničkim snagama, uz pomoć okolnih mjesta.

U kući Voje Popovića Bobovića u Lepojevićima, Javorskom je jasno rečeno: može napasti Kladnicu, ali će “sljedeću ili neku drugu noć” uslijediti odmazda i širenje sukoba. Lokalni Srbi iz okoline (pominju se sela poput Korićanaca, Novkovića i drugih) stavili su do znanja da neće dozvoliti pokolj nedužnih ljudi. To je jedna od najvažnijih poruka: Kladnica se branila, ali se u isto vrijeme čuvala i ideja komšiluka – jer su i mnogi Srbi tog kraja znali da su “javorske” bande opasnost i za njih. Kasnije je Javorski pokušao opet okupiti napadače, ali ga je opet odvratio isti čvrst stav Voje Popovića Bobovića i lokalnih domaćina. Još jedan snažan segment mora biti istaknut: kada su u Kladnici u jednom periodu ustaške vlasti držale srpske taoce iz Vape, Kladničani su pokazali ono što se rijetko viđa u ratovima — humanost prema nedužnim ljudima “s druge strane”. Upravo vi navodite imena onih koji su se isticali u tajnom donošenju hrane i duhana srpskim taocima:

  • Omer Ibrоvić

  • Alija Nikšić

  • Emro i Alija Tarić

  • Muharem Zornić

  • i drugi.

Ustašama je to smetalo, ali nisu se usuđivali kazniti selo: Kladnica je bila naoružana i odlučna, okupator nije imao potpunu kontrolu.

Dva imena koja su držala Kladnicu na nogama

Sefer Tarić (1912–1944): “junaк sa Pešteri” i komandant odbrane

Sefer Tarić bio je u narodu poznat kao „junak s Pešteri“ – nadimak koji je zaslužio hrabrošću u ratnim godinama. Rođen 1912. godine u Kladnici, važio je za neustrašivog i pravednog čovjeka, uvijek spremnog da pomogne drugima. Prema dostupnim izvorima, uživao je povjerenje i muslimana i pravoslavaca, jer nije štitio samo svoje sunarodnike, već je u konkretnim ratnim okolnostima pomagao i srpskim komšijama da se sačuvaju od odmazdi. Upravo zahvaljujući takvim ljudima, u sjeničkom kraju tokom rata stradalo je vrlo malo srpskih civila, i to ne rukom svojih muslimanskih susjeda – što je rijedak primjer u haosu Drugog svjetskog rata. U početku rata, dio kladničkih boraca nosio je duge brade i dijelove uniformi bivše jugoslovenske vojske, imitirajući ravnogorske četnike — taktika preživljavanja i način da se u haosu rata kupi vrijeme i izbjegne rana katastrofa. Ali kad se pokazalo da četničke jedinice kreću prema etničkom čišćenju muslimanskih sela, Sefer se otvoreno okrenuo protiv njih. On je predvodio patrole i zasjede, sprečavao upade i učestvovao u širem sistemu odbrane sjeničkog kraja. Posebno je bitna njegova uloga u događajima u Sjenici krajem 1941, kada je došlo do okršaja s partizanima nakon njihovog ulaska u grad i pokušaja da ga zadrže. Sefer isticao hrabrošću “rame uz rame” sa Sulejmanom Paćarizom i Ćamilom Praševićem. On je poginuo 1944. godine, “neposredno pred oslobođenje”, ostavši do kraja na strani odbrane naroda.

Šefko Totić: “desna ruka” i lice običnog čovjeka koji ne uzmiče

Šefko Totić je Seferov najbliži saborac — “gdje god Sefer krene, Šefko je uz njega sa puškom”. Nije se mnogo pisalo o njemu u dokumentima, dijelom zbog poslijeratnog prikrivan uspomena, ali je u narodu ostao kao simbol borbenosti i snalažljivosti. On je bio među onima koji su organizovali odbranu na prilazima Kladnici, raspoređujući ljude u šančeve. U narodnom predanju ostala je priča da je u jednom upadu snajperom oborio dvojicu napadača i tako izazvao paniku i povlačenje.  Šefko i Sefer opisivani kao ljudi koji su bili “i protiv četnika i protiv komunista”, jer su odbijali da predaju selo tuđim projektima — njihova strana bila je Kladnica. O sudbini Šefka postoje dvije mogućnosti: pogibija 1944/45 ili zarobljavanje i likvidacija nakon rata — ali u oba slučaja, narod ga pamti kao rahmetli junaka.

Možda najvrednija poruka da ni Sefer ni Šefko nisu svoju borbu pretvorili u osvetu nad srpskim življem u okolini. Naprotiv, više puta su štitili komšije i sprečavali “zlo da nadvlada dobro”. To je razlog zašto se o Kladnici govori kao o nepokorenoj zajednici: branili su svoje, ali nisu prljali ruke nedužnima. Odbrana Kladnice od “javorskih” četnika nije samo epizoda iz lokalne historije. To je lekcija o tome kako mala zajednica, uz slogu i hrabrost, može sačuvati živote i sačuvati obraz — čak i kada su planovi velikih sila, ideologija i bandi okrenuti protiv nje. Rahmetli Sefer Tarić i rahmetli Šefko Totić ostali su upisani kao heroji odbrane: ljudi koji su znali da je najveće junaštvo zaštititi kuću, narod i komšiluk — i ostati čovjek.

Danas je Kladnica možda mala po broju stanovnika, ali velika po naslijeđu koje nosi. Svakog oktobra mještani se prisjećaju dana kada su obični ljudi postali izuzetni junaci. Na spomen-obilježju u selu, nedaleko od džemata, uklesana su imena Šefka Totića i Sefera Tarića, uz stih:

„Tu na pragu svome stadoh, dušmanin se natrag vrati.“

U školama se mlađim generacijama prenosi priča o odbrani Kladnice, uz poruku da hrabrost, sloga i ljudskost nemaju cijenu. Potomci tih boraca danas žive širom svijeta, ali se svojih korijena i uspomena ne odriču – o Kladnici i njenim herojima govori se u Novom Pazaru, Sarajevu, Istanbulu i daleko šire.

Posebno je važno što je odbrana Kladnice ostala simbol jedinstva u različitosti. U vremenu kada su podjele prijetile da unište multietnički prostor, muslimani i Srbi Sandžaka stali su zajedno protiv zajedničkog zla. Zahvaljujući takvom odnosu, u sjeničkom kraju gotovo da nije bilo međusobnih zločina – komšije su sačuvale obraz jedni drugima.

Dok se pejzaž Pešteri mijenja s godišnjim dobima, sjećanje na heroje Kladnice ostaje trajno. Šefko Totić i Sefer Tarić nisu bili generali ni profesionalni vojnici – bili su komšije, očevi i braća, ljudi koji su u presudnom trenutku nadvladali strah i učinili ono što su morali.

Njihova priča, prenošena s koljena na koljeno, uči nas da hrabrost, čast i ljubav prema zavičaju mogu nadjačati i najveće nedaće. Kladnica ih pamti – kao svoj ponos i kao dokaz da ponekad najobičniji ljudi mogu učiniti najveća djela.

Slični članci

Local News