- U sjeni izraelskih napada na Palestinu, islamski svijet sve češće pokazuje podijeljenost, gdje Iran postaje meta osuda dok se cionistička agresija prećutkuje.
Piše: [Suad K Zoranić]
Ratni plamen koji guta Gazu ne jenjava, ali još više zabrinjava činjenica da mnoge muslimanske zemlje, umjesto da osude agresora, okreću leđa jedinom akteru koji još javno pruža otpor – Iranu. Umjesto zajedničkog fronta protiv cionističke politike, svjedočimo nečemu mnogo dubljem i opasnijem: unutarislamskom raskolu čiji su temelji ukopani mnogo dublje od dnevne politike.
Selefizam kao ideološki detonator podjela
Korijeni ovih podjela sežu unazad do samih početaka islama, do sukoba oko tumačenja vjerovjesnikove ostavštine i uloge ashaba. Selefijska doktrina, koja sebe vidi kao autentični povratak izvornom islamu, otvoreno prezire šiizam, smatrajući ga devijacijom koja “vrijeđa” rane generacije muslimana. Za njih je istorijski razlaz nakon smrti poslanika Muhammeda s.a.w.s. pitanje pravovjerja – dok šije, s druge strane, vide u ubistvima Alije, Hasana i Huseina simbol izdaje i nepravde koje su oblikovale cijeli njihov pogled na povijest.
To nije tek teološki spor, već ideološka linija fronta između Arapa i Perzijanaca, koja i danas određuje političke saveze, neprijateljstva i krvoprolića.
Historijska analogija: Lawrence od Arabije i izdaja Osmanskog hilafeta
Nije prvi put da radikalne interpretacije islama bivaju iskorištene protiv samih muslimana. Podsjetimo, 1915. godine selefijski vođe u arapskim zemljama, pod uticajem britanskog špijuna T. E. Lawrencea, poznatijeg kao “Lawrence od Arabije”, pozvali su na pobunu protiv Osmanskog hilafeta. Povod? Prisutnost sufijskih turbeta i “nečiste akide”. Rezultat? Slom posljednjeg političkog jedinstva muslimana i priprema terena za kolonijalnu podjelu Bliskog istoka.
Današnja stvarnost: Muslimanske vlade finansiraju selefizam – i sarađuju s Izraelom
Ironija je gorka. Brojne muslimanske zemlje, koje ulažu milijarde u širenje selefijskog učenja širom svijeta(u narodu poznat kao vehabijski pokret) – od Balkana, preko Afrike, do jugoistočne Azije – istovremeno održavaju tople odnose s Izraelom. Trguju, potpisuju vojne ugovore, kupuju američko oružje. Nijedna raketa iz Rijada, Abu Dabija, Maname ili Kaira ne leti prema Tel Avivu. Ali zato ih ima dovoljno za Jemen, Siriju, Liban – i sada, Iran.
Uprkos tome što Iran, kroz Hezbolah i političku podršku, pokušava stati uz Palestinu, većina muslimanskih režima ga vidi kao veću prijetnju nego Izrael. Zašto? Zato što ne pristaje na pokornost, ne potpisuje sporazume koji legalizuju okupaciju, ne šuti dok Gaza nestaje.
Šta nas to uče? Ko nam određuje prijatelje i neprijatelje?
Dokle god budemo podložni propagandi onih koji svoje režime štite plaštom religije, dokle god budemo u stanju da mrzimo običnog brata muslimana zbog drugačije akide (mislim na obične pripadnike šiijskog pravca u islamu, ne na ulemu), a da istovremeno praštamo neprijatelju koji ubija našu djecu – nećemo znati ni ko smo, ni šta zaista želimo.
Oni koji danas najglasnije osuđuju Iran, to ne čine zbog brige za Palestinu, već zbog unutrašnje mržnje prema svakome ko ih podsjeća na njihovu vlastitu nemoć, kukavičluk i kolaboraciju.
Isključivost vodi u propast
Muslimanski svijet neće se ujediniti dok god njegovo jedinstvo bude uslovljeno isključivanjem drugačijih. Mržnja prema Iranu, zasnovana na teološkom fanatizmu, nije rješenje za Gazu. Niti će spriječiti cionistički projekat. Umjesto toga, samo nas dodatno slabi.
Zato budimo iskreni: Ako nam je Iran veći neprijatelj od Izraela, onda problem nisu više “oni” – već mi sami.