Na prostranstvima Pešterske visoravni, gdje vjetar nosi priče starijih generacija, život je nekada imao drugačiji ritam. U selu Rasno, jedan od onih koji pamti to vrijeme je Selman Hasanović – čovjek koji je kroz decenije rada, odricanja i borbe izgradio svoj život, ali i svjedočio tihoj promjeni Sandžaka.
„Nekad se živjelo u slozi, ljudi su jedni drugima pomagali. Danas se sve gleda kroz interes“, započinje svoju priču Hasanović, prisjećajući se vremena kada su porodice ljeti odlazile na bačiluke, u kolibe koje su nazivali plotare. Tamo su čuvali stoku, muzli ovce i živjeli u skladu s prirodom.
Hasanovićev život nije bio lak. Nakon povratka iz vojske, porodica se podijelila, a imanje koje su nekada zajedno obrađivali razdvojeno je. Ipak, nije odustajao. Radio je širom bivše Jugoslavije – od Makedonije do Crne Gore, hvatajući svaku priliku za zaradu. Počeo je skromno, sa konjima i sitnim poslovima, ali je imao san – kupiti traktor.
„Kad sam to rekao, ljudi su se smijali. Nismo imali ništa, ali malo po malo – ostvarilo se“, kaže on.
Kupovina traktora bila je prekretnica. Zemlju je obrađivao, kupovao nove parcele i širio imanje. Kako sam kaže, sve što je stekao, stekao je svojim rukama. Posebno naglašava razliku između nekadašnjeg i današnjeg života.
„Ranije, kad ti stane kamion, ljudi trče da pomognu. Danas – niko neće ni da pogleda“, govori Hasanović.
Smatra da je nestanak sloge među ljudima jedan od ključnih razloga zašto sela danas odumiru. Mladi odlaze u gradove ili inostranstvo, a kuće ostaju prazne.
„Napravili su vile, ali u njima niko ne živi. Dođu samo na odmor. To nije život“, dodaje.
Iako priznaje da je danas život materijalno lakši, Hasanović smatra da je izgubljeno ono najvažnije – zajedništvo.
„Ne bih otišao u grad ni da mi poklone kuću. Ovdje imam svoj mir, svoju zemlju. To se ne može kupiti“, kaže odlučno.
Svoju zemlju, šume i imanje danas polako prepušta mlađima, ali sa zebnjom posmatra kako i oni odlaze.
„Unuk mi radi u Budvi. Ima zemlje ovdje, ali opet ide. Takvo je vrijeme došlo“, priča Hasanović.
Na kraju, njegova priča nije samo lična ispovijest – to je slika cijelog jednog kraja. Pešter, nekada simbol stočarstva i života u skladu s prirodom, danas se suočava s tihim nestajanjem sela. Ostaju stariji, sjećanja i prazne kuće koje svjedoče o nekim drugim vremenima.
„Treba čovjek da ostane uz porodicu i zemlju. Sve drugo prolazi“, poručuje Hasanović, gledajući prema livadama koje su ga hranile cijeli život.