Na visoravni Pešteri, u srcu Sandžaka, u selu Rasno, živi Selman Hasanović – domaćin starog kova. Njegova životna priča, skromna ali bogata iskustvom, svjedočanstvo je jednog vremena koje nestaje. Vremena kada su zemlja, rad i porodična sloga bili svetinja.
- „Ja sam počeo s radom još kao dijete. Išao sam na Karabumu, bio u Beovu, po plotarama – kolibama kako mi to kažemo. Počelo bi krajem maja, a sve do jeseni smo čuvali ovce na brdima. Jaganjci su se jagnjili, ovce muzle, a sve je bilo kako treba. Danas, sve je drugačije“, započinje Selman svoju priču.
Njegova porodica u Rasnu posjedovala je 13 hektara zemlje. Po povratku iz vojske, imanje su podijelili, a Selman je preuzeo kuću koju je sâm renovirao.
- „Radilo se gdje god je bilo posla – u Crnoj Gori, na Žabljaku, po Makedoniji… Samo da se zaradi. Nije se čekalo. Stvarali smo malo po malo.“
Bez stalnog zaposlenja, ali s velikom voljom, Selman je najprije kupio konje, a potom i traktor – tada simbol napretka.
- „Kad sam rekao da ću kupiti traktor, smijali su mi se. A ja ga ipak kupio. Vozio sam bez vozačke, išao po svim selima – Nacrno, Bačica, Redževići. Svuda su me zvali. Bio sam vozač, radnik, domaćin.“
Vremenom je stvorio sopstveno imanje, kupovao zemlju i šume – gajeve i jesike. Danas s ponosom kaže:
- „Ne bih svoje šume dao ni za kakvu vilu. Moje pravunuče nikad neće morati da kupuje drva. Sve sam svojim rukama stvarao.“
Video prilog pogledajte ispod teksta. Selman s tugom govori o savremenom dobu:
- „Svi bi da su gospoda. Niko više neće da čuva stoku. Sve mora u ogradu, nema čobanina. A kad i naprave kuće po selima – prazne. Samo dođu za odmor. A ja, da mi neko pokloni kuću u Novom Pazaru – ne bih je primio. Tamo je nesigurno. Ovdje, na selu, je duša.“
Za njega, najveći gubitak nije ni novac ni komfor – već porodica.
- „Djeca odu u inostranstvo, ne vraćaju se. Roditelji prave kuće za njih, a oni ostaju u Njemačkoj. Selo se prazni. Naprave vile, a niko u njima ne živi. Samo prazne kuće ostaju.“
Ipak, nada tinja. Njegov unuk preuzeo je dio odgovornosti i nastavlja porodičnu tradiciju, iako radi i kao majstor u Budvi.
- „Vozi me oprezno, fino. Kažem mu: ‘Nije važno kad ćemo stići – važno je da stignemo zdravo.’“
Zaključuje tiho, ali snažno:
- „Cijenim zemlju više nego išta. Da svi ostanu i bore se za svoju porodicu ovdje u Rasnu, moglo bi se živjeti kao u Njemačkoj. Država pomaže, ima subvencija, a ko ima krave – ima i hljeba. Ja sam imao i po devetnaest grla. Sad imam manje, ali još živim od toga. Ne treba juriti da se sve stvori za djecu – treba ih učiti da stvore sami.“