Isključivanjem Selme iz stranke, njje to nikakva osveta prema Selmi, već je time Ugljanin i njegova SDA htjela poručiti nešto drugo. Šta je to drugo??? Raskrstiti sa zaostavštinom rahmetli Šemsudina Kučevića i pokušaj blaćenja njega preko njegovog djeteta.
Šemsudin Kučević nije bio običan političar. Bio je čovjek naroda, čovjek vizije i, prije svega – čovjek ideala. Volio je svoj Sandžak, svoj Tutin i stranku koju je služio – SDA. Njegova posvećenost razvoju opštine i borbi za bolji život svih građana ostavila je neizbrisiv trag. Infrastruktura, obrazovanje, uređenje grada – sve je to nosilo pečat Šemkovog rada.
Tutin se pod njegovim vođstvom pretvarao u grad koji je davao nadu. Ljudi su ga poštovali jer je bio dostupan, jednostavan, a opet odlučan. Nije bio zatvorenik kabineta. Bio je među ljudima.
Ipak, svi su znali da između njega i Sulejmana Ugljanina nije bilo ljubavi. Naprotiv – Šemsudin je bio jedini koji mu je mogao stati na crtu unutar stranke. Njegova popularnost u zadnjoj deceniji života nadmašila je čak i samog Ugljanina, koji to nikada nije mogao da proguta. Ali nije ga mogao ni da ga smijeni – jer narod nije dao.
Šemsudin je bio korektiv Ugljaninove samovolje. Ispravljao je greške, gasio požare i vraćao povjerenje naroda tamo gdje ga je Sulejman izgubio. Uz Hazba Mujovića, predstavljao je snagu unutar SDA koja je držala ravnotežu i sprječavala potpuni haos.
Smrću Šemsudina Kučevića, Ugljanin je ostao bez protivteže. I od tada – otvorio se prostor za osvetu. Ne prema živom Šemku – jer on više nije tu – već prema njegovom imenu, nasljeđu i svemu što je predstavljao.
Ta osveta danas dolazi kroz marginalizaciju njegovih ljudi, kroz brisanje projekata koje je započeo, kroz pokušaje prekrajanja istorije SDA. Ugljanin ne može da podnese što Šemsudinova djela govore više nego bilo koji govor sa bine.
Ali jedno Sulejman zaboravlja – ime Šemsudina Kučevića se ne može izbrisati osvetom prema njegovoj Selmi. U svakom metru puta koji je urađen, u svakoj školi koju su djeca Tutina pohađala, u svakom osmijehu građana koji su mu vjerovali – tu je Šemko.
Narod pamti. Istina ne umire. A pravda, kad-tad, nađe put. I doći će dan kada će se ponovo u Sandžaku cijeniti čestitost više od lojalnosti, djelo više od riječi, a borba za narod više od lične koristi.