Zaton, pitomo bijelopoljsko selo udaljeno 15 kilometara od Bijelog Polja, nekada je bilo jedno od središta Donjeg Bihora — prostora poznatog po plodnoj zemlji i bogatoj bošnjačkoj tradiciji. Prema popisu iz 2011. godine, selo je imalo 983 stanovnika, od kojih su tek 90 bili Bošnjaci. Iza tog broja krije se stoljeće bola, zaborava i prisilnih iseljavanja.
Hajdarpašići i Čorovići — zatonjska elita
Od kraja 17. i početka 18. stoljeća, ugledne osmanske porodice Hajdarpašići i Čorovići podigle su u Zatonu svoje posjede i dvorove. Hajdar-paša i njegovi potomci naseljavali su čifčije, pretežno muslimane, ali i nekoliko pravoslavnih porodica. Tada su u selu živjele bošnjačke porodice Hajdarpašić, Ćeranić, Idrizović, Kalić i Ljuca, dok su među pravoslavnima bili Gačevići, Zlajići, Dangubići i Šebeci.
Selim-beg i Osman-beg Hajdarpašići bili su među najuglednijim ljudima Donjeg Bihora. Jedan od njih obavljao je i dužnost predstavnika vlasti u Bijelom Polju. Pored njihovih imanja, begluke su u ovom kraju imali i Čorovići, još jedna utjecajna porodica toga doba.
Zaton je imao i svoju džamiju, izgrađenu u Klincu. Nije pouzdano poznato čiji je vakuf bio — jedni tvrde da su je podigli Hajdarpašići, drugi Čorovići. No, ono što je sigurno jeste da je džamija bila duhovno središte cijelog kraja.
Tragedija je počela 1912. godine, kada su crnogorski vojnici, pod izgovorom „oslobođenja“, ušli u Zaton. Na kućnom pragu ubijen je tadašnji imam, mula Husein-efendija Ćeranić. Tog dana je život izgubio veliki broj Bošnjaka iz Zatona — civila koji nisu pružali nikakav otpor.
Nakon Prvog svjetskog rata, struktura stanovništva Zatona se dramatično promijenila. Bošnjaci su pod pritiscima i represijom napuštali svoja ognjišta, a na njihova mjesta su se doseljavale pravoslavne porodice iz okoline Berana i drugih krajeva. Od nekadašnje bošnjačke zajednice ostao je samo naziv „Ćeranska mahala“, kao nijemi svjedok jednog vremena.
U januaru 1943. godine, tokom četničkog genocidnog pohoda na Donji Bihor, u kojem je ubijeno najmanje 1.400 Bošnjaka, spaljena je i džamija u Zatonu. Od tada su tragovi džamije polako nestajali. Još godinama poslije rata mogla se prepoznati gomila kamenja pored puta — mjesto gdje je nekada stajala džamija. Ni mezarje pored magistrale nije imalo bolju sudbinu; obraslo je u šiblje i prepušteno zaboravu.
Na staroj fotografiji iz 1929. godine vidi se da je to bila tipična seoska džamija kvadratne osnove, sa skromnim minaretom. Zadnji imam bio je mula Mursel-efendija Bahović, sin mula Mehmeda-efendije Bahovića, kojeg su crnogorski vojnici strijeljali 1912. godine ispred porodice. Nakon ubistva, opljačkali su imovinu porodice — 30 grla krupne stoke, 300 sitne, te 60 tovara trgovačke robe namijenjene za lokalne dućane.
Zaton je danas mirno selo, ali njegove doline i brda i dalje kriju tišinu koja govori više od riječi. U toj tišini odjekuju molitve koje su nekada odzvanjale iz džamije u Klincu. Sudbina bošnjačkog življa Zatona nije samo lokalna priča — to je dio kolektivne memorije Donjeg Bihora, koja podsjeća da se istina i sjećanje ne mogu zatrti šutnjom.
Autor: Esad Rahić
Portal: Sandžak Danas