Historijski govor akademika Šerba Rastodera predstavlja jedan od najvažnijih trenutaka suočavanja s prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije. Rastoder je, nakon tri decenije istraživanja, prvi naučno i sistematski otvorio pitanje zločina u Šahovićima – zločina koji je decenijama bio skrivan, negiran i prešućivan, ne samo u državnim arhivima nego i u kolektivnoj svijesti. Njegov govor nije samo historijski dokument; on je moralna opomena, ljudska ispovijest i glas onih koji su predugo bili bez glasa.
Postoje trenuci u historiji u kojima čovjek osjeti da se ispod njegovih nogu otvara tlo, ne zato što ga je neko gurnuo, nego zato što istina prolazi – tiha, hladna i neumoljiva. Takva istina ne ruši samo mitove, ona ruši šutnju. A rušenje šutnje, na Balkanu, zna biti najopasniji čin koji jedan čovjek može počiniti.
Akademik Šerbo Rastoder upravo je to uradio. Sam, uporan, bez plemenske zaštite, bez patrona, bez političke hladovine – samo sa olovkom, arhivima i glasom koji nije pristao da šuti. Trebale su mu tri decenije da sastavi mozaik krvave istine o Šahovićima. Trebalo je i više od stoljeća da neko javno, glasno i naučno potkrijepljeno izgovori ono što se pokušavalo zakopati ne samo pod zemlju, nego i pod zaborav.
I zato je njegov govor više od historije. To je ljudska drama. Oglas mrtvih. Vrisak raseljenih. Ljubav prema istini u vremenu koje voli laž. Jer Šahovići nisu samo događaj. Šahovići su rana. Rana koja još peče iako niko o njoj decenijama nije smio govoriti.
Ne mogu da ne zamislim mladog asistenta Šerba, onog iz 1987. godine, kako lista monografiju od 900 stranica i traži bar jednu rečenicu o poklanom narodu Vraneške doline. Samo jednu. Ne zbog politike, nego zbog savjesti. Nije je našao. Našao je samo šapat starijeg kolege: „Čuti, sinko. Ne smije se o tome.“ A Šerbo – svoj, tvrdoglav, intelektualno nepotkupljiv – upitao se: Zašto se ne smije? Ko se boji istine? Kome smeta mrtav čovjek? Tu počinje njegova dvadesetogodišnja pobuna protiv zaborava. Ta pobuna danas je naša zajednička moralna obaveza.
Šahovići… mjesto gdje su ljudi nestali, a toponimi ostali. Šahovići… gdje je zemlja spaljena, ali livade još nose imena onih koji su s nje istrgnuti. Šahovići… gdje ni jedno „tursko uho“ nije ostalo, ali šapat njihovih potomaka dopire sa tri kontinenta. To su ti ljudi, ti insani, o kojima Rastoder govori. Ljudi koje niko nije štitio. Ljudi za koje niko nije odgovarao. Ljudi koji su nosili samo ime, vjeru, jezik – i zbog toga bili obilježeni. Njihova djeca, njihovi unuci i praunuci danas su Turci kod Izmira, Bošnjaci u Brčkom, gastarbajteri u Adani, trgovci u Istanbulu, zemljoradnici oko Sivasa. Rasuti narodi, kao razvaljeni prsten sa ruke koja je nasilno istrgnuta.
Najpotresniji trenutak Rastoderovog istraživanja možda nije ni opis pokolja ni navedena imena, ni državna šutnja. Najpotresniji trenutak je jedan mali, tihi detalj – ljudski do srži. Stara Angelina Čemović, kćerka Nikodima Čemovića, članica porodice koja je predvodila horde. Žena koja je donijela novac u mešihat, potajno, tiho, bez objašnjenja. Nije htjela reći svoje ime. Nije tražila olakšanje. Samo je rekla: „Ona je gore zna.“ Jedna rečenica u kojoj je stao cio jedan vijek krivnje, cio jedan naraštaj koji se kolebao između poricanja i priznanja.
I zato danas, kada Rastoder kaže: „To je bila Srebrenica prije Srebrenice, s tom razlikom da je zločin u Šahovićima počinjen u miru“, to nije metafora. To je opis. To je presuda. To je dokument. To je istina koja više ne može biti sklonjena u arhivski podrum. Jer zločin u miru je najopasniji. Nema ratnih izgovora. Nema fronta. Nema vojske koja se može kriviti. Samo komšije. Samo ljudi. Samo insani.
Neka ova kolumna bude skromni doprinos pamćenju. Mali kamenčić u temelju istine koja se više ne može zatrpati. Ovo nije samo prošlost – ovo je opomena. Jer, kako je rekao Rastoder: „Nema dobrog ili lošeg vremena. Ima samo dobrih ili loših insana.“ A mi danas biramo: da li ćemo biti insani koji kaljaju vakat… ili ljudi koji ga čuvaju?