Devetog i desetog novembra 1924. godine, mjesto Šahovići, nedaleko od Bijelog Polja u Crnoj Gori, postalo je svjedok jednog od najstrašnijih zločina u mirnodopskoj istoriji Balkana – masakra nad Bošnjacima koji nosi sve karakteristike genocida. Ovaj događaj, koji je dugo bio prekriven velom ćutanja, temeljno je istražio Šerbo Rastoder, ugledni historičar, akademik i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Njegova knjiga “Kad su vakat kaljali insani” osvetljava strahote koje su se dogodile u Šahovićima, ne samo kao dokument zločina, već i kao opomena o opasnosti skrivanja istine.
Rastoder se suočio s mnogim preprekama tokom svog istraživanja. Prisustvo zločina u istoriografiji često je osporavano, a sami događaji su, kaže, tretirani kao tabu tema. „Istina je najopasnija stvar na ovim prostorima,“ kaže Rastoder. „Ne govorim o filozofskoj istini, nego o historijskoj, dokazivoj istini.“ Dvije decenije istraživanja dovele su ga do saznanja da je zločin u Šahovićima bio najveći masakr u mirnodopskoj istoriji Crne Gore i Srbije. Prenosimo kompletan tekste Šerba Rastodera.
Prije tačno stotinu godina, devetog i desetog novembra 1924. godine, u crnogorskom mjestu Šahovići, kod Bijelog Polja, počinjen je stravičan zločin nad tamošnjim Bošnjacima, zločin koji ima sve elemente genocida. Šerbo Rastoder, član Crnogorske akademije nauka i predsjednik Bošnjačke akademije nauka, svoju je gotovo cijelu akademsku karijeru posvetio istraživanju ovog zločina. Rastoder je i autor knjige “Kad su vakat kaljali insani”, u kojoj je objavio sve detalje zločina u Šahovićima, o čemu je govorio na ovogodišnjem “History festu” u Sarajevu; “Stav” objavljuje priređenu verziju izlaganja Šerbe Rastodera
Negdje daleke 1987. godine izlazi velika monografija o gradu Bijelom Polju, autor je bio čovjek koji je mene strašno zavolio kao asistenta. Knjiga je imala 900 stranica, a u njoj ni slova o ovom genocidu. Ja sam ga pitao zašto u knjizi nema ništa o Šahovićima, a on mi je, očinski, kazao da ćutim, ne smije se o tome ništa. Pošto sam ja anarhista, intelektualni i u svakom drugom smislu, mene je zanimalo zašto se to ne smije. I poslije trideset godina istraživanja utvrdim, konstatujem da je istina najopasnija na ovim prostorima.
Govorim kao historičar, kao neko ko poznaje metodologiju i historiju, najopasnija je istina, ona koje je mjerljiva, logična, sistematična i ona koja se može dokazati. Dakle, ne govorim o filozofskoj istini, nego o historijskoj istini. U toj historijskoj istini, mogao sam ovu knjigu da naslovim na hiljadu načina, ali ovaj naslov mi se dopao iako nije moj, nego jednog mog prijatelja koji je objavio tekst o ovom zločinu u jednom zborniku kada se nakon osamdeset pet godina prvi put počelo pričati o ovom zločinu.
Kad su vakat kaljali insani.” Vakat je vrijeme. Postoji jedna zabuna. Postoji djelo nazvano “Vrijeme zla”. Takvo vrijeme ne postoji. Zlo i dobro vrijeme ne postoje. Postoje samo zli i dobri ljudi u različitim vremenima. Zato sam ja htio da izbjegnem tu patetičnu i glupu formulaciju da postoji dobro i zlo vrijeme. Ne. Postoje samo dobri i zli ljudi. A ako hoću da naglasim ko su ti ljudi, onda sam ja to naglasio izborom riječi kakva je insani, a svi znate da je insan, u prevodu ili u značenju – čovjek.
Istraživao sam dugo, teško i uporno i 2011. godine objavljeno je prvo izdanje ove knjige. Generalan stav bio je sljedeći – to se nije desilo. To je izmislio onaj Šerbo, onaj Turčin, ovaj što je protiv nas Srba. To je bio opšti stav. Međutim, kada se knjiga pojavila, kada je promovisana na različitim mjestima, onda više nije bilo “to nije bilo” nego “to je bilo, ali…” E, to “ali” je smisao nauke.
A šta je bilo? Bio je najveći zločin u historiji ovih prostora u mirnodopsko vrijeme. S devetog na deseti novembar, u mjestu Cer, ubijen je jedan lokalni kabadahija, lokalni policijski činovnik u penziji koji se zvao Boško Bošković, protiv kojeg su još ranije podizane brojne prijave. Nakon pogibije, kada je upitano ko ga je ubio, najlakše je bilo reći – Turci. Jer Turci su paradigma krivice na ovim prostorima zadnjih dvjesto godina. Ratko Mladić u Srebrenici nije pobio Bošnjake nego Turke, on je poslije dvjesto godina od Turaka oslobodio Srebrenicu.
To “Turci” u slučaju ubistva Boška Boškovića dobija i personalitet, dvojicu ljudi koji su bili poznati u tim krajevima. Jedan se zvao Husein Bošković, iz sela Maoša kod Pljevalja, komita i ustanik, čovjek koji je oružjem ustao da se bori za neka svoja prava protiv nove vlasti. Drugi je bio Jusuf Mehonjić, iz sela Grža iz Vraneške doline, odnosno Pavina Polja. Na pitanje ko je ubio Boškovića neko je odgovorio da je to učinio Jusuf Mehonjić. Kada je Boškovićevo tijelo doneseno ispred crkve u Mojkovcu, okupila se masa svijeta, a među njima, kao glavni, sin Avra Cemovića, Nikodim Cemović.
Avro Cemović bio je vojvoda koji je pokrstio 12.500 muslimana u Plavu i Gusinju. Njegov sin drži govor i kaže ovako: “Braćo, ne žali se Boško lelekom i suzama. Idite, uzmite puške u ruke, imate 24 sata, radite što hoćete.” Prije Boškovićevog ubistva, taj nesretni bošnjački narod je razoružan, u nekakvoj navodnoj akciji pacifikacije. I onda se dešava da ta horda krene na sela u toj Vraneškoj dolini koja su dominanto, u procentu većem od 90 posto, bila nastanjena Bošnjacima.
Počeo je sveopšti pokolj, trajao je sve do uvečer jedanaestog novembra. Tek tada se pojavila vojska. Pobijeno je na stotine ljudi. Kraljevina je tada uređena država, ima kralja Aleksandra Karađorđevića, tu je predsjednik vlade Nikola Pašić, ministar pravde Edo Lukarić, ministar vjera Tugomir Alaupović, tu su Hrvati, Slovenci, ali pošto su u pitanju “Turci” – istrage nema.
Jedini koji je suđen je Amir Ustić, koji je, na njegovu nesreću, bio kum Boška Boškovića i ležao je tri godine ni kriv ni dužan u zatvoru, sve dok pravi ubica nije u kafani jednog dana rekao: “Šta hoćeš, kad sam mogao da ubijem Boška Boškovića, mogu i tebe.” I tada je taj nesretni Amir pušten iz zatvora.
profesore”, kaže on. “Važi za sve.” E, ako je za sve, onda ćemo mi vrlo brzo da nađemo zajednički jezik.
Taj je razgovor, moram to reći, bio vrlo korektan. Ali vojvoda je političar, on je sutradan pozvao ljude iz te nesretne doline i svako od njih tvrdi da je kupio zemlju, ali kada mu tražite potvrdu, kaže da nema i da je to bilo davno. Dakle, u uslovima u kojima je ta zemlja raseljena nema šanse da je postojao bilo kakav kupoprodajni ugovor ili potvrda.
Postoji jedan nevjerovatan slučaj. Član jedne sarajevske porodice vozio je godinama autobus na relaciji Sarajevo–Bijelo Polje. I kad god bi došao u Vranešku dolinu, on bi uvijek kraj jedne livade zaustavio autobus i rekao putnicima da je tu pauza. Često su ga ljudi znali pozvati da im uđe u kuću, ali on nikada nije htio, uvijek bi im govorio da je na svom. On je sve vrijeme pravio pauzu na temeljima nekadašnje kuće svoje porodice.
Mi smo predali nacrt rezolucije o genocidu Skupštini Crne Gore bez iluzije da će to Poljičani prihvatiti. Jer Poljičani nemaju svijesti, jedino se na istini Poljičani mogu mijenjati. Ono što je bilo to se ne može mijenjati, ali može se mijenjati naše mišljenje o onome što je bilo. U tom pokušaju mijenjanja našeg mišljenja o onome što je bilo, ja sam se usudio da napravim dopunjeno izdanje svoje knjige, da zločin dokumentujem nekim dodatnim izvorima. Čitava priča o Šahovićima priča je o tome kakvi smo mi insani. Nažalost, ja sam bio u poziciji da opišem one insane koji su kaljali, odnosno, prljali vrijeme. Nema dobrog ili lošeg vremena, ima samo dobrih ili loših insana.